Subota je, 24. veljače 2024. godine, još po mraku u 5:00, s parkirališta kod Hotela u Koprivnici, pun-puncat autobus s 49 planinara kreće u osvajanje čak 2 vrha karlovačkog gorja: Martinščak (346m) i Vinica (321m). Ekipa je „šarena“: od iskusnih veterana do jednog spretnog dječaka, vodi nas naš vodič Bojana, a pomaže joj Dražen.
U opuštajućoj vožnji oko 7 i 15 skrećemo na odmorište Draganić, pijemo kavu, odmatamo sendviče i osvježavamo se u restoranu. U 8:00 polazimo na zadnjih pola sata puta do mjesta Gornji Velemerić.
Izlazimo iz busa, preobuvamo se ili ne, zatežemo remene na ruksacima i naoružani štapovima krećemo put današnjeg prvog vrha, Martinščaka. Vrijeme je prekrasno, kraj je veljače, a oko nas je pravi ranoproljetni dan, topao i sunčan s laganim vjetrićem. U koloni hodamo iz sela, nastavljamo šljunčanim putem pored slikovitih kućica i voćnjaka, prolazimo kraj raskršća s planinarskom stazom za Vinicu, na koje ćemo se nakon Martinščaka vratiti, i evo nas u šumi. A šuma se definitivno budi od zime, čuju se ptičice, ima i visibaba i jaglaca, ali šafranima nema premca, ima ih more oko nas: ljubičastih, roznih, bijelih… Sa šumske staze prelazimo na strmi asfaltirani put koji nas na kraju dovodi na Martinščak, osunčanu livadu oko kapelice sv. Martina. Zemlja je još prehladna za sjedenje pa stojimo uokolo, štambiljamo planinarske dnevnike, grickamo kekse, pijemo čaj i sokove i poziramo za skupnu sliku za uspomenu.
U vedrom raspoloženju lagano se vraćamo nizbrdo, prehodanom stazom natrag do poznatog nam raskršća sa stazom za Vinicu. Ruksaci su sve natrpaniji jaknama i vestama koje skidamo sa sebe, ali noge su lagane jer baš nam je lijepo: nikud ne žurimo, možemo pričati ili slušati, glavno da smo zajedno, u pokretu i u prirodi. Slijedimo stazu kroz šumu i proplanke, silazimo u nizinu, prelazimo neku lokalnu cestu i ponovo se vraćamo na brežuljkasti teren. Brežuljci me podsjećaju na Zagorje, samo što ima malo vinograda (a još manjim kletima), a puno više ima voćnjaka. Ponovo ulazimo u šumu. Na nekim povišenim čistinama opet imamo sreću s vedrim vremenom pa nam se otvara pogled na uspavani Klek u daljini.
Stižemo i do vršne točke Vinica usred šume i zaslužujemo još jedan štambilj u dnevniku. Slikamo se i za 5 minuta smo pred planinarskom kućom „Mladen Polović“. Kuća je dobila ime po dugoreškom planinaru koji je poginuo u Domovinskom ratu. Prava je „šumska“, izvana je obijena drvenim oblicama i okružena drvenim stolovima i klupama s pogledom na Karlovac u daljini. Izvlačimo iz ruksaka brdo hrane i pića, zalihe popunjavamo pivom ljubaznih planinara domaćina i uživamo u odmoru i druženju. Dvojica naših eko prosvijetljenih planinara su okom sokolovim ugledali na padini odbačeni televizor te ga nadobudno otišli izvlačiti uz zelenu padine, a mi ostali smo ih ponosno pratili kak se znoje noseći teški starinski uređaj uzbrdo.
Nakon podužeg odmora, za dvadesetak minuta se spuštamo u Dugu Resu i uz predivnu Mrežnicu okupanu suncem pijemo kavu na terasi kafića. Oko pola četiri smo u busu i pregledavamo statistiku izleta: staza je bila naopakog oblika slova ipsilon, duljine 14,04 km, s 408m elevacije, vremenom hoda 3 sata i 36 minuta. Ali što je puno važnije, ovaj lijepi dan smo iskoristili za još ljepše druženje u prirodi.
Slijedi mirna vožnja i mi smo u sumrak ponovo u Koprivnici.
Tekst: Tanja Lakuš
Fotografije: Ana Kroflin Mamić
