17. lipnja 2023., vrh Poštak (1425 m)
U subotu, 17. lipnja, u 5 sati ujutro, krenuli smo kombijima u avanturu upoznavanja vrhova Dinare. Uz dvije pauze za okrepu i oko 4 sata vožnje, stigli smo do prvog odredišta. Početak staze bilo je mjesto Otrić, željeznička postaja Zrmanja, od koje smo krenuli prema vrhu Poštak (1425 m). Vodič na sva tri vrha bio je Leopold Stipić, ujedno član i HGSS-a, koji nas je ubrzo vrlo lako “postrojio” i tako je počela ova lijepa planinarska priča.
Prateći upute vodiča Lea, školarci Opće planinarske škole, dobili su zadatak izmjenjivati se na čelu kolone te tako pokazati vještine praćenja markacija. Uspon je bio veličanstven. Planinarskom stazom prolazili smo uživajući u bojama i mirisima livade, promatrajući šarenilo cvijeća, neobične kamene oblike te uživajući ponekad na laganom povjetarcu, a ponekad i jačem vjetru. Uspinjali smo se i pogledom pratili vjetroelektranu, niz modernih vjetrenjača koje koriste snagu vjetra za proizvodnju električne energije. Vedar i sunčan dan bio je pogodan za istraživanje Poštaka. Vidjeli smo kamenu skulpturu glave svemirca, Marsovca, koju smo, naravno, iskoristili za fotografiranje.
Na vrh smo stigli i prije predviđenog vremena, jer je tempo grupe bio zavidno brz. Utisnuli smo žig u knjižicu, fotografirali se te iskoristili kraću pauzu za obrok iz ruksaka i uživanje u vidicima. Činilo se da spust na vrućem suncu traje duže pa je bilo potrebno opet nanijeti sloj kreme za sunčanje. Zalihe vode pomalo su se smanjivale, ali bile dostatne da stignemo istim putem do polazišne točke planinarenja, gdje su nas čekali kombiji.
Nakon što smo se presvukli i prezuli gojzerice, otišli smo u centar grada Knina, gdje smo imali vrijeme za kavu i kapljicu razgovora. Nakon toga krenuli smo ka planinarskoj kući Brezovac. Put je bio vrlo zanimljiv, rekli bismo da smo se našli u kakvoj off-road utrci. Put prašine i kamenja, vrlo strm. S jedne strane upozorenje o mogućoj opasnosti, minama. Vožnja je potrajala četrdesetak minuta. Nakon toga kombije parkiramo pred građevinskim vozilima, jer su radovi blizu planinarske kuće te uzimamo stvari i desetak minuta pješačimo do cilja. Brzo se smještamo u spavaonice, raspremamo stvari i nakon toga pomažemo pripremiti večeru. Planinarke peru i režu povrće za salatu, planinari Boris Belčić i Zdravko Capek brinu oko roštilja i pića. Vrijeme do večere ispunjeno je druženjem, razgovorom i pripremanjem ruksaka za sljedeći dan. Vidno umorni i gladni dočekali smo večeru te nadomjestili potrošene kalorije. Gašenje svjetla u kući, naglavne svjetiljke za još poneki odlazak do toaleta i počinak u 22h.
Noć je relativno mirno prošla, ovisno u kojem dijelu spavaonice ste spavali. Prigušeni zvuk hrkanja nije potpuno narušio odmor koji nam je bio potreban kako bismo sutra krenuli u pohod na najviši vrh Republike Hrvatske, Sinjal.
18. lipnja 2023., vrh Sinjal (1831 m) i vrh Badanj (1281 m)
Iduće jutro buđenje je bilo u 5 h. Do 6 h već smo obavili jutarnju higijenu, posložili stvari u ruksake, pospremili vreće za spavanje, pokupili smeće, doručkovali i krenuli upoznati najviši vrh RH, ujedno i najviši vrh Dinare, grandiozni Sinjal. Vidici, poput onih iz filmova, ostavljali su nas bez daha. Ali ne samo oni. Bez daha su nas ostavljali i metri uspona. Tempo opet zavidno brz, jamčio je brži dolazak do cilja. Na putu do vrha stali smo kod planinarskoga skloništa “Zlatko Prgin”, gdje smo se odmorili dvadesetak minuta. Još nam je ostalo za preći manje od 300 m uspona. Nakon skloništa prizori postaju potpuno različiti od onih koje smo vidjeli na nižoj nadmorskoj visini. Stijene, veliko kamenje i sipar postaju atraktivan dio ove staze. Uzdižući se uočavamo i neke druge oznake, poput znaka za trail “Via Adriatica”.
Kako smo bliže vrhu surećemo druge planinare i sportske entuzijaste. Pred samim vrhom šetnja preko glatkih kamenih blokova zanimljivih oblika, dok pogledom pratimo zadnji dio staze i vrh. Uspjeli smo, došli smo na najviši vrh Hrvatske! Na vrhu vlada radost, veselje, zadovoljstvo zbog ispunjene želje, prevladanog izazova i osjećaj zahvalnosti i strahopoštovanja prema prirodi, osjećaj jake povezanosti s domovinom. Obilazimo vrh, uživamo u pogledima i pokušavamo napraviti koju fotografiju kao trajnu uspomenu na našu prisutnost. Posebna je čast utisnuti žig ovog vrha u knjižicu, ali isto tako i obavezno se fotografirati kao dokaz obilaska vrha. Nakon što smo se možda i sjetili pojesti nešto i obnoviti snage, prije nego krenemo u spust, uslijedilo je fotografiranje cijele skupine, zasebno i skupine polaznika Opće planinarske škole, planinara od kojih je većina prvi put posjetila Sinjal.
Kao što kaže stara narodna izreka: “Bolje da umre selo nego običaj”, e, pa, poštivali smo običaj, iako smo bili vrlo skeptični, postoji li uopće taj običaj, ili je produkt veselog trenutka, ali naš vodič Leo pobrinuo se da nam nikada ne bude dosadno. Navodno drevni običaj kaže, da tko prvi put dođe na vrh Sinjala mora istrpiti udarac užetom po stražnjici. Uz smijeh i nevjericu, prepustili smo se tom običaju. Mogli bismo reći da naš vodič ima smisla za humor i turizam, jer smo uz to dobili i zahvalnicu, originalnu fotografiju.
Druženje je potrajalo još neko vrijeme, nakon čega smo započeli spust. Prvi dio spusta zahtijevao je veću koncentraciju zbog kamenja i strmog terena. Kasnije je staza opet postala jednostavnija i lakše prohodna. Oduševljeni ostvarenim podvigom, došli smo do planinarske kuće, okrijepili se te uzeli stvari kako bismo ih odnijeli do kombija. Netko bi možda rekao pa popeli ste se na najviši vrh RH, što još više danas želite? Želimo posjetiti još jedan vrh, Badanj (1281 m).
Nakon što su nas vozači dovezli do početne točke uspona, laički rečeno, blizina starog bijelog auta usred livade, planinari su krenuli u osvajanje još jednog vrha. Brzim tempom uspeli su se na vrh, utisnuli žig, kratko se odmorili, fotografirali vidike te opet krenuli spust strmim putem.
Za obnovu energije ponovno smo stali u Kninu, predahnuli uz kavu ili kakvo drugo osvježavajuće piće te krenuli put Koprivnice. Tijekom povratka neki su duboko zaspali, dok su drugi neiscrpno razgovarali i dijelili dojmove s ostalim putnicima u vozilu. Razgovor bi povremeno prekinula koja navijačka pjesma, jer smo radijskim putem pratili utakmicu Hrvatska : Španjolska. Umorni, ali i zadovoljni, stigli smo u Koprivnicu oko 23 h.
Zahvaljujemo se organizatoru puta, vodiču Leopoldu Stipiću, te ostalim vodičima: Renatu Racu, Lidiji Briški, Draženu Telebaru i Romanu Horvatiću, koji su nam pokazali ljepote Dinare te nas sigurno vratili sa svih osvojenih vrhova. Priuštili ste nam nezaboravno iskustvo, uspomene kojih ćemo se uvijek sjećati i godinama prepričavati. A Dinara, ona je uvijek tu, čeka da je još koji put posjetimo, možda nekom drugom rutom, stazom kojom još nismo kročili.
Tekst: Mihaela Petersdorfer Ramaj
Fotografije: Roman Horvatić, Damir Job, Lela Puhar
