Početak studenog započinjemo posjetom samom istoku naše domovine, Srijemu i Baranji. Okupili smo se u ranim jutarnjim satima na parkiralištu kod hotela ,,Podravina“. Još pomalo sneni, ali svi dobro raspoloženi, sve govori da je pred nama još jedan predivan vikend. Naša današnja vodičica Lidija Briški,uz podršku vodiča Romana Horvatića – Roca i Leopolda Stipića – Lea, okupila je pedesetak BILOvaca i još par naših prijatelja, veseljaka iz HPD Pevec koji uvijek dodaju svoj touch na našim usponima.
S obzirom da se na Lidijinim putovanjima uvijek traži ono mjesto (karta) više, a i ovog puta ih nema, naših nekoliko BILOvaca odlučilo je krenuti svojim automobilom put Baranje i Srijema. Zauzeli smo svoja mjesta u autobusu i krenuli put naše Slavonije. Putem smo pokupili još nekoliko suputnika koji su zauzeli posljednja slobodna mjesta u autobusu. Naš današnji vozač sigurno nas je vozio podravskom magistralom,pa su neki odlučili još malo sklopiti oči, dok su drugi razgovarali i promatrali kako se dani i sunce koje izlazi na dalekom nam horizontu. Zaustavili smo se ,,Kod Svrtana“ na jutarnjoj kavici, a nosnice su nam dirali ugodni mirisi s ražnja na kojem su se okretali odojci. Iako nam se počeo otvarati apetit na friško pečenje nastavili smo put Srijema i počastili smo se sendvičima iz ruksaka. Naša vodičica Lidija obratila nam se preko razglasa s nekoliko informacija. Bili smo nadomak Vukovara, prolazili smo uz Tenju. Trpinjskom cestom stigli smo do Borova i samog ulaza u Vukovar.
Svi ovi nazivi odzvanjali su nam ušima davne 1991. godine kad smo svakodnevno pratili vijesti na malim ekranima. A sad 32 godine kasnije po prvi puta dolazim u Vukovar, jer srce me vuće već duže vrijeme, ali nisam imala prilike doći, uvijek se nešto ispriječilo.
Već iz daljine primjećujem simbol ovoga grada naše prvo današnje odredište, Vukovarski Vodotoranj – simbol obrane, hrabrosti i zajedništva. Zaustavljamo se ispod samog Vodotornja. Već iz autobusa nestrpljivo pokušavamo uloviti pokoju fotku. Izlazimo van i prvo što radimo fotografiramo se. I naši kod kuće čekaju da im se javimo da smo sretno stigli, šaljemo im fotografiju s pozdravima iz Vukovara. Lidija je otišla podići ulaznice i dočekala nas je kod ulaza s turističkim vodičem koji nam je ukratko ispričao sve o Vodotornju, događajima iz 1991. kada je svakodnevno bio gađan raznoraznim streljivima i primio je 640 izravnih pogodaka,ali sve dok je na njegovom vrhu vijorila Hrvatska zastava bio je znak da se branitelji na Mitnici još uvijek ne predaju, ispričao nam je o njegovoj obnovi i dao nam je upute što nas čeka u razgledavanju samog Vodotornja. Nas 15 – ak odlučilo je ići na Vodotoranj stepeništem, dok su ostali išli s panoramskim dizalom. Turistički vodič prvo je propustio nas prema stubištu i dao nam potrebne informacije. Uz Leove riječi ,,pa ipak smo mi planinari“ krenuli smo se uspinjati. Još od djetinjstva ostane nam da krenemo brojiti stepenice,ali ovog puta nema potrebe jer svaka ima svoj broj. U istom trenu kad sam shvatila da nema potrebe brojati,a Leo je zatvorio ulazna vrata, tišina je zavladala stubištem. Sa zvučnika se čula tiha muzika i tekst poznate nam domoljubne pjesme koja nam je još ‘ 91. ušla u uši i često smo ju pjevali. Misli su se vratile u daleku ‘ 91.. Svi smo u tišini koračali stepenicama i promatrali ,,rane“ na tornju koje su ostavljene da svjedoče vremenu ranjavanja iz Domovinskog rata.
Koračam tako stepenicu po stepenicu,a sjećanja samo naviru. Pa ipak pripadam generaciji čiji su vršnjaci iz svojih srednjoškolskih klupa odlazili u vojsku i u obranu domovine. Domovinski rat nam je na žalost ukrao najljepše godine naše mladosti. Umjesto da smo nastavili izlaziti u diskoklubove, veseliti se i družiti,mi smo sa strepnjom isčekivali svaku informaciju i pratili vijesti s ratom pogođenih nam krajeva. Tako i sada, uspinjem se,a slike samo naviru.
Stižem do posljednje 198 stepenice i ulazim i Memorijalnu sobu gdje se na sedam ekrana prikazuju važni isječci Vukovarske ratne prošlosti, kronologija zbivanja iz 1991. godine. Svi u tišini gledamo,a u rubovima očiju naziru se suze. Čuje se samo tiho pjesma o Vukovaru,našem gradu heroju koji je krvario na braniku naše domovine i vapio i čekao pomoć. 200 – tinjak metara dugom krivudavom stazom koja simbolizira hod Vukovarskih branitelja prema slobodi, nastavljamo se uspinjati prema samom vrhu Vodotornja. Iznad glava nam je strop na kojem se najbolje uočavaju ,,rane“ koje je Vodotoranj dobio ‘ 91., limeni pokrov čuva ga od vremena. Kroz staklena vrata izlazimo na vidikovac na samom vrhu,a pred nama se otvaraju prekrasni vidici na sam grad, Dunav i okolna naselja. U samom središtu vidikovca nalazi se jarbol s Hrvatskom zastavom i podno njega su otisci ,,zengi“ čizama hrabrih branitelja koji su je neumorno svake noći iznova dizali tijekom Vukovarske tromjesečne opsade. Šetamo vidikovcom i upijamo te prekrasne vidike, fotografiramo se,a sunce i oblaci poigravaju se visoko iznad nas. Spustili smo se i prošetali okolicom Memorijalnog spomen područja.
Vukovarski Vodotoranj – simbol hrvatskog zajedništva od nedavno je član World Federation of Great Towers. U društvu je Eiffelovog tornja, Empire State Buildinga, Burj Khalife i ostalih svjetskih poznatih tornjeva naša će priča odjeknuti svijetom.
Nastavili smo put prema našem sljedećem odredištu, Ovčari. Stali smo kod ,,Spomen doma Ovčara“. ,,Spomen dom Ovčara“ otvoren je u jednom od hangara na Ovčari gdje su nakon pada Vukovara bili zatočeni Vukovarski civili i ranjeni branitelji iz Vukovarske bolnice, mučki su mučeni i na kraju ubijeni. U ,, Spomen dom Ovčara“ ulazi se kroz metalna vrata koja su zaglavljena i simboliziraju da se ovakav zločin više nikad ne ponovi,da nikad nitko ne ostane zarobljen na ovakav način. Na zidovima je postavljena stalna izložba fotografija svih stradalih, njih 261, koje se naizmjenično pojavljuju i postepeno gase, baš kako su se gasili i njihovi životi. Ispod svake fotografije pišu datumi njihovih rođenja,a datum smrti im je svima isti. Pronalazim sliku Siniše Glavaševića,a ispod slike stoji datum 04. 11. 1960., prođu me trnci cijelim tijelom, pa danas je 04. 11. , mi smo stigli odati im počast baš na Sinišin rođendan. Još uvijek se prisjećamo njegovog glasa i njegovih izvještavanja i poziva za pomoć iz okupiranog Vukovara. Tu su slike Yean – Michela, Ivana, Igora, Hrvoja,… svi nas oni gledaju s tih fotografija, a mi im na neki način zahvaljujemo na svemu. Pod po kojem hodamo simbolično je napravljen od zalivenih čahura u betonu, simbol patnje i stradanja. U središtu dvorane spirala koja simbolizira vir koji ih je povukao i odnio u nepovrat. Spiralom se ispisuju njihova imena i odlaze jedno za drugim prema dnu spirale, na kojem gori vječni plamen. Iznad spirale na svodu dvorane svijetli 261 žaruljica i predstavlja ih kao zvijezde. Mnogo je simbolike u Spomen domu, simbolike koja predstavlja stradanja svih tih divnih ljudi,ljudi kojima su životi ugašeni zbog ludila u nečijim glavama. Izlazimo van,svatko u svojim mislima i prožeti raznim emocijama. Lidija u ime svih upisuje riječi u Spomen knjigu na ulazu ,,Neka im je vječna hvala i slava“. Nakon Spomen doma produžili smo do mjesta gdje su bili mučki ubijeni i pokopani u masovnoj grobnici, njih 200, a za ostale se još dan danas ne zna sudbina. Danas je na tom mjestu podignut spomenik. Zapalili smo im lampaše i odali počast, zahvalivši im što su svoje živote dali za našu današnju slobodu. Puni dojmova i prožeti raznim emocijama napustili smo Ovčaru i uputili se prema našim daljnjim ciljevima.
Nastavak današnjeg dana nastavili smo nešto ležernije. Nastavili smo vožnju prema Iloku i najzapadnijim obroncima Fruške gore. Vozač nas je dopeljao do samih vinograda Iločkih podruma. Obukli smo i obuli planinarsku opremu, nabacili ruksake na leđa i uputili se uz same vinograde na naš današnji uspon. Usput smo se sladili zaostalim bobicama grožđa. Sunce nas je i dalje grijalo i uljepšavalo današnji dan. Tu i tamo se mogla nazirati pokoja lokvica zaostala od kiše od prethodnih dana i ponešto blata, ali sve u svemu predivan dan za planinarska osvajanja vrhova. Nakon vinograda skrečemo u šumu i nastavljamo prema vrhu. U šumi ima dosta loma, doslovno ko da je prošao tornado tim dijelom, vjerojatno od nevremena kad je pogođen i veliki dio Slavonije. Penjemo se preko slomljenih balvana ili se provlačimo ispod njih. Svaka prepreka novi izazov, a mi uz pjesmu savladavamo baš sve kao od šale. Kad smo kod pjesme,tu su naravno naši prijatelji iz HPD Pevec koji nam na zvučnik puštaju muziku i uveseljavaju nam završnicu naše kolone. Pa tako uz ,,Pariške kapije“, ,,Galeba“, ,, Ostala si uvijek ista“, Dalmaciju u mom oku“, ,,Korzo“, ,,Suze nebeske“ ili ,,Stopala“ lakše je savladavati svaki uspon ili prepreku. Zbog toga sam i napisala na početku da oni dodaju svoj posebni tač našim izletima. Uz pjesmu stižemo i do samog vrha Liska ( 297 m) koji se nalazi uz samu granicu s Republikom Srbijom. Slijedi zasluženi odmor i okrijepa,fotografiranje i uzimanje žigova. Nastavili smo svoj pohod prema vidikovcu Skandala. Jednim dijelom smo se vračali istim putem kojim smo išli prema vrhu Liska, a zatim smo produžili kroz šumu prema vidikovcu. Izlaskom iz šume ponovno smo stigli do vinograda uz koje smo išli sve do vidikovca Skandala (253 m). Ponovno slijedi odmor i nadomjestak izgubljene energije, fotografiranje i uzimanje žigova. Iz podnožja vinograda prema nama stigao je bijeli kombi. Taman kad smo se razmaknuli s ceste kako bi ga propustili da prođe, kombi se zaustavi. Iz kombija izađu dvojica policajaca. Lidija i plavci iz naših redova im pristupe, a pridružio im se i Roman. Popričali su jedno vrijeme i tad se pozdrave, policajci uđu u kombi i ostave nas da na miru još malo odmaramo i upijamo toplinu sunca. Kasnije smo doznali da su to granični policajci i da su vidjeli da se oko granice kreče skupina ljudi, a nisu dobili nikakvu najavu da će netko biti na tom području. Kad su se uvjerili da je to samo skupina podravskih migranata željna prirode i šetnje po njoj, udaljili su se i zaželjeli nam sreću u nastavku boravka. I tako smo izbjegli da dođe do skandala kod vidikovca Skandala. Taman kad su nas posjetili naši plavi čuvari, pridružili su nam se i naši Bilovci koji su krenuli put Baranje i Srijema u svojem aranžmanu. Ispričali su nam kako su oni već prošli i Kamenjak, naše sutrašnje odredište. Bili su tu kod vidikovca i otišli su do Liske za nama, ali smo se putem negdje mimoišli. Svi zajedno smo napravili zajedničku fotografiju kod vidikovca,pozdravili se i dogovorili da ćemo druženje nastaviti u Iloku i na večeri večeras. Mi smo se spustili prema autobusu, a oni su još jedno vrijeme ostali kod vidikovca. Kod autobusa smo se oslobodili planinarske opreme i vozač nas je odvezao do Iloka i ,,Starog podruma“ Iločkih podrumova. Svi zainteresirani za razgled podruma i kušanje fine kapljice uputili su se u podrum. Dok su ostali potražili okrjepu u kafićima i krenuli u razgledavanje Iloka.
Iločki podrumi imaju dugogodišnju tradiciju, Stari podrum je najstariji vinski podrum u ovom dijelu Europe, iz 1450. g i u taj podrum Iločki podrumi dovoze jedan dio svoje ukupne godišnje proizvodnje vina na dozrijevanje u drvenim bačvama. Dug je oko 100 m i ima stalnu temperaturu 12-14° kroz čitavu godinu, pa su to najpovoljniji uvjeti za proizvodnju vina. Iločki podrumi su vinarija koja godišnje proizvodi oko 5 milj litara vina. Poznati su po Tramincu. Grad Ilok ima bogatu kulturno – povijesnu baštinu, još ga zovu Dubrovnik Srijema.
Nakon razgleda Iloka vratili smo se do Vukovara do ,,Hostela Dubrovnik“ koji se nalazi u krugu bivše vojarne 204. brigade Hrvatske vojske Vukovar, danas Memorijalnog centra Domovinskog rata Vukovar. Hostel je primarno namijenjen za smještaj učenika osmih razreda koji u sklopu dvodnevnog projekta posjeta Vukovaru posjećuju grad tokom čitave školske godine. Kad kapaciteti hostela nisu popunjeni učenicima, na raspolaganju su i ostalim gostima. Svaki gost Hostela Dubrovnik uz uslugu noćenja ima mogućnost razgledati izložbu pješačkog naoružanja korištenog u Domovinskom ratu, prikaz Koncentracijskog logora ,,Stajićevo“ i ,,Begejci“, izložbu ,, Sjećanje na Domovinski rat – Bitka za Vukovar“, simulaciju Bojnog polja ,,Ojačana brigada u obrani“ i druge eksponate izložene u krugu bivše vojarne 204. brigade Hrvatske vojske Vukovar. Nude i usluge stručnog vodstva memorijalnim lokalitetima koji su u nadležnosti Memorijalnog centra.
Smjestili smo se u sobe, osvježili se, promijenili toalete, pripremili stvari za sutradan i okupili se ponovno kako bi nas vozač prebacio do ,,Martinovog salaša“ nedaleko samog grada. Na ,,Martinovom salašu“ dočekali su nas poznata lica s malih ekrana, Martin i njegov otac Ivan Jakubovski, sudionici Života na vagi. Već sama dobrodošlica započela je s rakijom i višnjevcom na ponudi. Moram pohvaliti majstora ili majstoricu višnjevca koji je zaista bio ukusan, pa su mnogi repetirali i po nekoliko puta. Na večeri su nam se pridružili i naši Bilovci. Na stolovima su nas dočekali drveni pladnjevi na kojima je bio serviran kruh s masti i paprikom. Mnogi smo se obradovali poput male djece,jer to je hrana naših djetinjstva, a godinama ju nismo imali na jelovniku. Martin i njegovi konobari i konobarice vrlo spretno i brzo podvorili su nas ukusnim kapljicama koje su bile na ponudi, bijelo i crno vino, a za ljubitelje piva bilo je tu i Pana. Sokovi baš i nisu imali neku prođu, osim možda Coca cole za bambus. Za vrijeme kad smo se mi unutra opuštali i guštali u finoj kapljici i dobrom društvu, vani su se u kotlićima krčkali Fiš-paprikaš i Čobanac. Ugodan miris počeo je milovati naše nosiće, a i želuci su već pomalo tražili neki konkretan obrok, sendvići su fini,ali jelo na žlicu je ipak kaloričnije nakon cjelodnevnog boravka u prirodi i pješačenja. Kuhar je zaista pravi majstor i uživali smo u prefinim jelima. Za povratak šećera u organizmu pobrinuli su se s Salenjacima i Pitom od jabuka. Zaista se ne može prigovoriti niti jednom sljedu današnje večere. Preporuka svima, posjetite ,,Martinov salaš“ i nećete požaliti. Ugodan ambijent, ugodni domačini, a još ugodnija i prefina klopica. Druženje smo još začinili s dobrom muzikom, pjesmom i veseljem. Od Đoletove ,,Djevojke s čardaš nogama“ , pa sve do pjesme ,, Što te nema“ i ,,Za Ljiljanu“. Dalo bi se tu zaružiti do kasnih noćnih sati,ali potrebno je i odmoriti za dan koji je pred nama. Nas tridesetak uputilo se pješice do hostela,dok su ostali potražili prevoz u taxi vozilima. Ova šetnja u noćnim satima ulicama Vukovara je neprocjenjiva. Grad u noćnim satima priča potpuno novu priču. Osvjetljeni Vodotoranj u bojama Hrvatske zastave neodoljiv je za fotkanje. Policijske patrole prolazile su pored nas, ali vjerojatno su znali da su to opet oni podravski migranti i da nema potrebe za kontrolu i legitimiranje, iovako su nas iskontrolirali svi psi pored čijih smo dvorišta prolazili. Povratkom u hostel potražili smo osvježenje pod tuševima, navukli piđamice i uz sređivanje današnjih emocija i misli utonuli u snove.
Buđenje je bilo ugodno uz rumenilo na obzoru jutarnjeg neba. Sunce je već od ranih jutarnjih sati govorilo da nas čeka još jedan poseban dan. Nakon jutarnje higijene i spremanja stvari, poneki su potražili zajutrak i kavicu, a mnogi smo odlučili prošetati okolicom hostela i razgledati izložbu borbenih vozila, topova i aviona u Memorijalnom centru. Vodići su cijelo vrijeme pratili prognozu vremena na području Baranje, Lidija je bila baš zabrinuta. S obzirom da je pokazivalo da je kod Karanca kiša, odlučila je da ostajemo još jedno vrijeme u Vukovaru i da iskoristimo sunčano vrijeme kako bi prošetali i razgledali Vukovar i njegovo središte. Prošetali smo uz Dunav,vidjeli smo riječni kruzer koji je bio parkiran u pristaništu. Prošli smo pored nekadašnjeg Hotela Dunav koji još uvijek stoji pun ,,rana“ iz Domovinskog rata i čeka obnovu,prkosi vremenu. Uz hotel se nalazi Stari vodotoranj, puno niži od poznatog nam Vodotornja kojeg smo jučer posjetili. Tu je odma i Trg Republike Hrvatske na kojem se nalazi Spomen bista prvog nam predsjednika Franje Tuđmana, a i skulptura Vučedolske golubice i srce s natpisom Vukovar idealne za fotkanje kao uspomena na posjet Vukovaru. Uz sam trg nalazi se i Spomen ploča poznatim novinarima poginulim u Domovinskom ratu, na ploči se nalaze imena Siniše Glavaševića, Gordana Lederera i još jedanaestorice njihovih kolega koji su upučivali živu riječ ili snimke u svijet i izvještavali o događajima ‘ 91. . Tu je i Spomen bista Jean – Michelu Nicolieru ( 1966. – 1991. ) mladome Francuzu koji je osjetio potrebu i bez razmišljanja stigao u Hrvatsku da pomogne u obrani. Bista je pored mosta koji nosi njegovo ime,a nalazi se iznad Vuke i spaja Slavoniju i Srijem, što nam pokazuju i same ploče na mostu koje nam žele dobrodošlicu. Prošetali smo i do Spomen – križa na ušću Vuke u Dunav. Spomen – križ u cijelosti je izrađen od bijelog bračkog kamena, ukrašen je hrvatskim pleterom i grbom Republike Hrvatske,a na križu je uklesan natpis na glagoljici ,,Navik on živi ki zgine pošteno ”. Uz križ je i Vukovarska marina, puna malih brodica. Ugodni mirisi iz pekare privukli su nas da nešto prizalogajimo uz jutarnju kavicu ili čaj u obližnjem kafiću. Još smo se kratko podružili s našim Bilovcima,pofotkali se međusobno, pozdravili i zaželjeli jedni drugima sretan ostatak dana i sretan povratak kući. Mi smo se uputili prema Osijeku,a oni su odlučili još kratko ostati u Vukovaru. Napuštamo naš grad heroj, vozimo se uz Željezničku stanicu na kojoj se isto još uvijek vide razorne ,,rane“ iz ‘ 91., vozimo se kroz Borovo naselje i Trpinjskom cestom nastavljamo put prema Osijeku. Pred nama je veliko sivilo na nebu,dok nam iza leđa ostaje predivan suncem osunčan dan. U Baranji još uvijek kiša i vodići odlučuju da stanemo još kratko u Osijeku. Oblačimo kabanice i odlazimo u šetnju uz laganu kišicu. Prošetali smo uz Osječku tvrđu,starim trgom, otišli smo do šetališta uz Dravu, prošli smo pored pješačkog mosta. Kiša je sve više jačala. Cilj nam je bio stići do Konkatedrale Sv. Petra i Pavla, ali jaka kiša nam ometa planove i kod zimske luke tražimo zaklon od kiše u obližnjem caffe baru Brooklyn. Grijemo se uz topli čaj i čekamo da kiša popusti kako bi se vratili do autobusa. Kiša se ne šali, krećemo natrag unatoč kiši i okupani i na pola mokri stižemo natrag do starog trga gdje nas veći dio grupe zove da im se pridružimo u kafiću i pričekamo da se kiša smiri. Nastavljamo svi zajedno do autobusa. Preskidamo mokru odjeću i obuću i oblačimo ratne rezerve suhe. Krećemo konačno prema Baranji,jer prognoza pokazuje da je tamo kiša konačno stala. Krečemo prema Bilju, Kopačkom ritu, Kneževim vinogradima i do mjesta Karanac od kud kreće naš uspon prema vrhu Kamenjak. Stajemo kod samog TV odašiljača Belje ,,Đuro Podboj“. Vani je jaki hladan vjetar, nije baš obečavajuće vrijeme za planinarenje. Jedan dio odlučuje ostati u toplini autobusa,dok se nas tridesetak odlučuje unatoč vremenu otići do vrha Kamenjak. Oblačimo topliju odjeću, obuvamo planinarsku obuću,stavljamo gamaše jer pretpostavljamo da će biti podosta blata s obzirom da je kiša padala do malo prije nego smo stigli. Na nebu se pojavljuje sunce, ali vjetar je jak i hladan. Nabacujemo ruksake na leđa i krečemo u našu novu pustolovinu. Jednim dijelom puta idemo uz sam rub vinograda nakon čega ulazimo u šumu, koja djeluje da nije bila baš posjećena u posljednje vrijeme s obzirom koliko ima visoke trave i raslinja,samo nam ugažena stazica pokazuje put. Cijelo se vrijeme spuštamo u šumi. Još se šalimo u smislu ,, Jel mi to idemo na vrh ili je tu neka greška?“. Ali poznata je ona ,,Nakon svakog spuštanja dolazi i uspon“. Spuštajući se tako, osjećamo da je i vjetar tu slabiji i nije nam više toliko hladno, dapače mnogi se odlučuju na skidanje dijela opreme. Tlo pod nogama je sve skliskije, na mjestima pravo klizalište. Odluka da uzmem štapove, unatoč tome da su mnogi spomenuli da nam ne trebaju jer nećemo imati dugačak put, bila je ipak ispravna i dobro su mi došli. Na mnogim mjestima bili su velika pomoć i zaustavili su mnoga proklizavanja. Dvoje planinara odustaje od nastavka puta i odlučuju se vratiti do autobusa. Mi nastavljamo i borimo se poput malih veprića i koprcamo se u blatu. Mnogi i daleko iskusniji od mene proklizavaju i padaju,dižu se i samo i biljezima od blata na guzama nastavljaju put. Malo iza toga i sama proklizavam i padam na granu. Lela i Roman provjeravaju jesam li dobro. Ne mogu ih uvjeriti da je sve ok, grdo je izgledalo,ali nema ogrebotine, nema krvi, a natuknuće će proči. To je biljeg za uspomenu da se duže sjećam uspona na Kamenjak. Još se kratko spuštamo,pa kreće uspon. Svi smo u razmišljanju kakav će nam tek biti povratak, ako već sad toliko proklizavamo. Na povratku će put biti još više izlizan i klizav. Naši Pevčeki uključuju svoj zvučnik da nam uz muziku lakše ide uspon i da ne razmišljamo o problemima. Pjevamo i borimo se s blatom. ,, Ostala si uvijek ista“, riječi se prilagođavaju situaciji. Dalibor Brun i ,, Nisi ti više crno vino“, ,, Šta si mi sinoć stavila u vino“, sve koje nas podsjećaju na veselu jučerašnju večer. Nezaobilazne ,,Pariške kapije“ u blatnjavoj Baranjskoj šumi, Mišo Kovač i ,,Poljubi zemlju“ i ,,Drugi joj raspliče kosu“ i mnoge druge. Uz pjesmu dolazimo do vrha šume, izlazimo na livadu uz vinograde i sam vrh Kamenjak ( 243 m ) nam je na vidiku. Sunce već fino grije, tražimo mjesto za odmor na livadi, a i nešto za okrjepu, uzimamo štambilje i fotografiramo se. Roman je otišao u izvidnicu da provjeri dal postoji put preko livade, da zaobiđemo ponovni prolazak kroz šumu. Rješavamo zajedničko fotografiranje i snimanje. Kratko još odmaramo i polako se spremamo za povratak. Iznad nas ponovno se igraju oblaci i sunce, stvaraju nam posebni ugođaj kod fotografiranja. Krečemo preko livade do puta koji vodi preko vinograda do repetitora. Na polovici puta odlučujemo skrenuti kroz vinograde kako bi prečicom stigli do busa i ostatka ekipe. Na cipelama sve više i više blata, sve su teže i jedva ih pomakivamo, ali ne odustajemo. Stižemo do busa blatnjavi ko praščići. Slijedi čišćenje od blata, prezuvanje i preskidanje. Autobus je pod opsadom Buba – mara, ima ih na stotine. Zavlače se u sve živo što skidamo i spremamo. Stakla autobusa su ih puna, izvana, a ima ih i unutar autobusa. Odlučile su kao slijepi putnici s nama nastaviti put.
Zaključak današnjeg dana, s pravom ovu obilaznicu zovu ,, Blatnjava Baranjska obilaznica“. Zaista smo se uvjerili u to, ali da nije bilo tako, kako je rekla i teta Ana ,, Da smo ju samo proletjeli, brzo prošli i bez problema, ne bi ju niti upamtili.“ Ovako će nam duže ostati u sjećanju. Vraćamo se kući sretni i veseli. Napunili smo ,,baterije“ energijom iz prirode i spremni smo za nove radne pobjede. Vraćamo se u Koprivnicu u ranim večernjim satima uz svjetlosnu igru na nebu polarne svjetlosti Aurore Borealis.
Hvala našoj vodičici Lidiji, Romanu i Leu na ovom predivnom putovanju, s kojim stavljamo točku na i za ovu godinu. S nestrpljenjem čekamo novi raspored izleta za sljedeću godinu i nove pustolovine.
Tekst: Irena Harambašić
Fotografije: Irena Harambašić, Marina Golub, Lela Puhar
