Svatko tko putuje autocestom od Ljubljane prema Bledu ima predivan vidik na polja, šume, zelene gore i visoke planine središnje Slovenije. Pogledom se mogu obuhvatiti gotovo sve gore u okolici Ljubljane i Kranja, Kamniško – Savinjske Alpe, lanac Karavanki i dio Julijskih Alpi s Triglavom, koji ih sve nadgleda. Ipak, u svoj toj ljepoti, najviše pažnje oduzima planina koja ima znatno više susjede, ali ih zasjenjuje svojim oblikom i smještajem. Planina, koja stoji sama između Kamniških Alpi i Karavanki i kao klin izbija između njih, a svojim stožastim oblikom djeluje veliko i moćno.
Storžič, planina koja je dobila ime po svom obliku – storž što znači češer ili klip kukuruza, s vrhom na 2132 metara, spada u Kamniške alpe i najzapadniji je njihov dvijetisućnik. Planinarski je izuzetno atraktivan zbog velikog broja staza, koje sa svih strana vijugaju prema vrhu. Na sam vrh nema lakih pristupa, svi su dugački, a neki i vrlo zahtjevni. Atraktivnosti Storžiča pridonosi to što njegovim grebenom i vrhom prolazi najpoznatija slovenska obilaznica SPP – Slovenska planinska pot. Odmoriti i okrijepiti se može u dva planinarska doma, Planinarskom domu na Kališču i Domu pod Storžičem.
Ishodište našeg izleta je Dom pod Storžičem, do kojeg od Tržiča vijuga, u početku, asfaltirana, a zadnjih 4 kilometra makadamska cesta u stanju koje smo pripisali nedavnim poplavama. Kada zaustavite auto i izađete, istog trenutka, zaboravite na vožnju i cestu, udišete jutarnji, čisti, svježi zrak i odmarate oči u zelenilu svih nijansi. Od doma staza se penje kroz gustu crnogoričnu šumu, prvo blago, a zatim sve strmije do brvnare i pašnjaka na Planini Jesenje. (U Sloveniji je planina zapravo naziv za pašnjake s pastirskim stanovima). Ovdje se staza grana na tri strane, a mi biramo najzahtjevniji put.
Ulazimo u Žrelo, kojem je samo ime najbolji opis. Zvuči pomalo zlokobno, kao da će vas planina progutati. Uspon kroz Žrelo je strm, ali dobro osiguran klinovima i sajlama. Krajolik kroz Žrelo se pomalo mijenja, od guste šume prema raštrkanom grmlju i klekovini do gole stijene pri izlasku na sedlo. Svaki korak, svaki metar visine i svaka kap znoja je nagrađena otvaranjem širokih pogleda na alpski krajolik. Izlaskom na sedlo otvara nam se pogled i prema jugu gdje možemo pratiti Savu kako vijuga prema Ljubljani. Na sedlu imamo zasluženi odmor. Odmor za tijelo, odmor za oči, odmor za dušu.
Sjenovito i prohladno Žrelo zamijenili smo sunčanim grebenom koji nas, strmo kroz pašnjake, stijenje i kamenje, vodi prema vrhu. Vrh nam se uskoro pokazuje između stijena, ali, kao i u većini planinarskih priča, potrebno je više puta usponima i silascima prebroditi niže vrhove na grebenu. Stižemo do ispod samog vrha gdje nas čeka zanimljivost. Tko želi na vrh mora otvoriti vrata i zatvoriti ih za sobom. Do sada neviđeni izum. Vrh je ograđen žičanom ogradom koja sprečava ovce da se popnu i ukrase ga smeđim kuglicama. Zbog nama neshvatljivih razloga, ovcama je draže stiskanje na kamenjaru pod vrhom nego uživanje na širokim travnatim livadama stotinjak metara niže. Zatvorili smo vrata za sobom i stigli na vrh. Uživamo u uspjehu, u pogledima daleko na sve strane svijeta, u odmoru, jelu, piću, pričama i slikanju.
Uspon nije bio lak, tražio je punu koncentraciju, puno snage i vještine. Silazak je bio teži, strmo kroz stijenje, kamenje i loš sipar, s nogama načetim umorom, uz potpunu koncentraciju na uporišta i hvatišta. Dobrih sat vremena provlačimo se tim negostoljubivim terenom. Nakon toga staza postaje lakša, mekša i jasnije određena klekovinom koja ju omeđuje. Teren se mijenja i uskoro nas od popodnevnog sunca zaklanja šuma što nam olakšava silazak. Zatvorili smo krug. Kod Planine Jesenje spojili smo se sa stazom kojom smo išli prema vrhu.
Dom pod Storžičem je i naše odredište na kojem smo, uz obaveznu dobru hranu i piće, u pozitivnom ozračju završili naš izlet, a tome su pridonijeli i vrlo uslužni i ljubazni domari.
Tekst: Boris Majerus
Fotografije: Boris Majerus, Zoran Švenda, Darko Vodopivec
