Putevima Hrastovičke gore: Izlet koji nam je napunio pluća

Sastali smo se oko 6 ujutro i, kao obično – kod hotela Podravine. Kad se pola sata kasnije skupio točan broj uglavnom nasmijanih lica koja su bila spremna na novu studensku avanturu, autobus je napokon mogao krenuti.

Vožnju od 170 kilometara, koja je trajala oko 2 sata, presjekli smo jednom pauzom kako bi svatko obavio što već mora. Terasom benzinskog kafića tako se prožeo miris sendviča i cigareta i nakon što smo rastegnuli svoje noge, krenuli smo dalje.

Napokon smo stigli u Petrinju, a svoj smo pohod započeli u gradskom naselju Hrastovici. Prvo smo, naravno, morali proći kroz mali dio tog naselja, a nakon što smo prošli tih nekoliko kuća, mogli smo vidjeti šumski ulaz na našu stazu. Nakon pedesetak minuta hoda kroz bajkovita jesenska šumska čuda, na vršnoj se zaravni počela navirivati visoka metalna struktura, visoka metalna razgledna piramida. Naime, ono što je ovdje zanimljivo jest da je metalna piramida s vidikovcem izgrađena 2019. godine oko obnovljene geodetske piramide. Tada se i žig nalazio na geodetskoj piramidi, no, nakon njenog znatnog oštećenja u razornom potresu koji se dogodio u prosincu 2020. godine, bilo je nemoguće koristiti vidikovac metalne strukture, a žig je premješten na zid uz ulaz samog doma. U lipnju 2021. piramida je srušena i ponovo je oslobođen pristup vidikovcu na metalnoj strukturi, u kojem smo i mi mogli uživati.

Dakle, stigli smo do naše prve točke. Nasuprot metalnoj piramidi nalazi se planinarski dom Matije Filjaka (prema legendarnom dugogodišnjem predsjedniku HPD “Zrin”), što je na samom vrhu Cepeliš koji se nalazi na svega 415 metara nadmorske visine.

Krajobraz planinarskog doma bio je divan i svojim ugođajem baš je pružao pravi osjećaj ”doma”. S njegove desne strane nalazila se poveća drvena natkrivena terasa s drvenim klupama i stolovima, gdje nam se pružila prilika da odmorimo svoje planinarske noge. Između natkrivene terase i doma, mogli smo vidjeti prilično zanimljiva i primamljiva vrata, vrata koja su vodila u takozvani ”vrt osjetila”. Vrt se pružao čak i iza samog doma, a tamo su bile zasađene mnoge zanimljive biljke.

U unutrašnjosti samog doma tek je bio poseban ugođaj. Ravno se nalazio mali šank na kojem možete naručiti razna pića, a poneki su zidovi ispunjeni posterima i naljepnicama. Osim toga, na malom stoliću nalazili su se zanimljivi ručno rađeni suveniri koji se mogu kupiti.

Nakon što smo se dobro odmorili, popili i pojeli što smo htjeli, mogli smo krenuti dalje, no prije svega smo okinuli grupnu fotografiju pred domom. Umjesto klasične fotografske fraze ”ptičica”, osmjehe na lica izmamila nam je nova Lelina fraza ”neko je prdnul”!

Fotografiranje obavljeno, možemo dalje! Penjali smo se grebenom uz vrh Paljevine (410 m), koji se zaobilazi s lijeve, odnosno zapadne strane. Tu su nam se pridružila dvojica prekrasnih i umiljatih pasa, pa smo opet imali svoje anđele čuvare, kao i onog na prijašnjoj šetnji svetonedeljskim bregima.

Povratkom kroz drugu stranu naselja iz kojeg smo krenuli, mogli smo vidjeti mnoge kuće koje su 2021. godine stradale u potresu, kao i skučene mobilne kućice na koje je tim ljudima trenutno spao život. Nije to bilo baš ugodno promatrati okom nas koji imamo krov nad svojom glavom. Čovjek se u takvim situacijama nad sobom zapita, pa čak i osjeti sram. Jer često smo nezahvalni i istina je da svatko ima svoje probleme, no često zaboravimo na to koliko bi nam gore moglo biti.

Stigli smo do autobusa, svatko od nas presvukao je ono za što je imao rezervu i mogli smo krenuti dalje svojim putem – u Sisak, gdje smo dobili 2 slobodna sata za proučavanje grada i ispijanje pića u kafiću. Sve se to činilo kao mala avantura u nepoznatom (barem nekima od nas) jer bilo je mnogih zanimljivih stvari koje smo tamo prvi puta vidjeli. Bilo je zabavno, tako da smo i zaboravili kako nam hladna studen sve više ulazi pod kožu.

Povratak do autobusa bio je sad već malo brži jer stvarno je postalo hladno. No, u autobusu smo se brzo zagrijali, a zrakom se proširio miris sendviča i rakije, poslastica i grickalica. To je bio dio koji smo vjerojatno svi jedva čekali – povratak svih izgubljenih kalorija.

U Koprivnicu smo napokon stigli u neko vrijeme između 6 i 7 navečer. Skipali smo se iz busa, uzeli svoje stvari i svatko je krenuo u svom smjeru, u toplinu svog doma.

Izlet je bio predivan, što želim u ime svih nas zahvaliti našem odličnom vodiču, Ivanu Buriću!

Pljesak!

Tekst: Lorena Novak

Fotografije: Marija Maloča, Lorena Novak, Lela Puhar