Subotnje hladno jutro razvedrilo je sunce koje nam se smiješilo. Prema vremenskoj prognozi trebao bi biti predivan dan za provesti u prirodi sa školskim kolegama. Skupili smo se na željezničkom kolodvoru, kupili karte i čuli našeg vodiča Hansa „idemo vlak čeka“. U šali smo komentirali, ma koji vlak pa mi smo došli planinariti a ne vozit se sa vlakom. Čim smo krenuli evo konduktera, nakon kontrole karata odmah staje i vlak. Stižemo na našu polaznu točku, željezničku stanicu Subotica Podravska odakle krećemo na uspon prema planinarskoj kući „Rudi Jurić“. Vremenska prognoza bila je točna jer je sunce već debelo sjalo tako da smo zaboravili na ranojutarnju hladnoću.
Školarci su zbili svoje redove i put pod noge kako ne bi zaostajali za Hansom. Uz koju kraću pauzu stigli smo do ulaska u šumu, naravno šuma nosi svoje tako da nas je dočekao red lišća, red blata, pokoja lokvica vode i tako u nekoliko navrata. Okoliš je prepun visi deda i visi baba, a prekrasna priroda nas izaziva i traži koju fotku više.
Hansovi savjeti za kretanje po takvom terenu uvelike su nam olakšali da savladamo teren te smo za tili čas stigli na naše odredište planinarsku kuću “ Rudi Jurić“.
Sretni što smo stigli na naš cilj opalili smo par fotki, ipak nam je to prvi školski izlet i treba ga ovjekovječiti.
Iako je staza bila lagana na zadnjem dijelu uspona ipak smo osjetili mali napor, naročito friški planinari koji su možda malo i podcijenili stazu.
Nakon laganog odmora i okrijepe podijelili smo se u grupe i počinje prava radna akcija. Bome nas ima više za stolom nek za poslom ali nema labavo jer Hans dijeli zadatke i krećemo sa akcijom. Jedni su grabljali lišće, drugi su čistili kuću, dok je jedan dio ekipe pripremao sve za vatricu za već tradicionalni jeger, špek i kobasu na boti. Naravno, nije potrebno naglašavati da smo taj dio svi jedva čekali.
Nakon finog gableca podružili smo se te je došlo vrijeme da se krene natrag.Ali da bi škola bila škola, treba se nešto i naučiti pa nas tako Hans podučava kako se služit sa tim botama kaj držimo u rukama, misleći na štapove.
Sada znamo kako ih pravilno koristiti gdje, kada i na koji način, hvala Hans! Spust je uvijek zabavniji od uspona pogotovo u ovako klizavo blatnjavim uvjetima. Često se ne ostane samo na nogama već dobije koja guzica svoju oznaku, što je naravno uvijek popraćeno smijehom ali nećemo nikog imenovati.
Iskusniji planinari su već naviknuti na sve vremenske uvjete, a sada su i novi polaznici škole iz ovog izleta uspjeli steći novo iskustvo te će nakon ovog izleta biti spremniji za one nadolazeće i izazovnije izlete. No kako se kaže „ Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo“, pa eto tako je bilo i nama Bilovcima školarcima na prvom izletu 6. Opće planinarske škole.
Tekst: Robert Jakupec
Fotografije: Lela Puhar
