Cres – otok „rasplesanih“ ptica grabljivica
Prvi dan našeg planinarskog putovanja započinje otokom Cresom, na koji smo stigli trajektom preko otoka Krka, u grad Merag oko 6 sati ujutro, vedro raspoloženi – uzbuđeni što nas sve čeka prvog dana putovanja i to baš na blagdan Tijelova.
Od Meraga nas je autobus vozio do ishodišta prema hrptu Cresa.
Oko 7 sati upravili smo hitre noge prema brdu Sisu – drugom najvišem vrhu Cresa koji nas je već na prvi pogled zadivio…svuda se prostiralo mnoštvo mirisnog, aromatičnog, ljekovitog bilja, obojano bojama proljeća. Bili su tu cvatući grmići smilja, lavande, kadulje i čička koji su se slagali u mozaik što oduzima dah. Susretali smo se i sa ovčicama koje su iz daljine radoznalo promatrale i beketale nam. Penjati se po hrptu Cresa nije zahtjevno, a staza je posuta divnim bijelim kamenjem kojeg smo gazili do samog vrha Sisa, nadmorske visine 639 m. Na većim visinama, kad smo od brda Sisa krenuli prema mjestu Beli, šetali smo livadama i po Tramuntaskoj šumi, bogatoj hrastom lužnjakom i grabom. Prošli smo i pored labirinta božice proljeća, Vesne. Putem smo susreli visoko u njihovom letu, ptice grabljivice – jedinstvene hrvatske strvinare iz porodice jastrebova –bjeloglave supove.
Letjeli su visoko iznad naših glava te se činilo kao da nas svojim dvometrenim krilima nastoje zadiviti – i tako smo kratko ostali … zagledani u njihovu ljepotu, snagu i umjetnički let koji je pomalo nalikovao na „ptičji ples“. Otok Cres je poznat, ne samo po tome što je uz Krk najveći jadranski otok, već i po tome što je on dom bjeloglavih supova.
Trebalo nam je oko 4 sata hodanja od vrha Sis do grada Beli – gdje smo posjetili Zgradu Centra za posjetitelje Beli i oporavilište za bjeloglave supove. Zgrada djeluje kao prihvatni centar za razne ptice. Ukoliko se bjeloglavi supovi ozlijede u prirodi, oni će biti zbrinuti u oporavilištu i najzad pušteni u prirodu. Eto, baš je nedavno pušteno njih osam…
I tako, za prvi dan – sve smo odradili kako treba uz dobro raspoloženje, pa nas je i vrijeme počastilo toplim, ugodnim suncem, iako su prognoze bile loše. Prije polaska na otok Lošinj, popili smo kavu u gradu Beli i autobusom krenuli prema drugom, čudesnom otoku.
Naime, Cres i Lošinj su povezani mostom, pa smo vrlo brzo stigli u naselje Osor na Lošinju i smjestili se u hostel, simpatičnog imena „Zlatokrila“ na Velom Lošinju. Samo koji metar od hostela prema obali, pruža se pogled na predivnu plažu gdje su udari mora isklesali bazene od stijenja duž cijele obale. Mi smo pa ih, naravno, brže – bolje i isprobali da se osvježimo i opustimo napete nožne mišiće. No ipak, samo najhrabriji su odlučili iskusiti i dirnuti u snagu i ljepotu hladne morske vode, dok su oni malo manje hrabri, radije ostali uživati u toplom zagrljaju sunca.
Bližio se prvi dan svome kraju, lijepo „zaokružen“ ukusnom prvom večerom pod šatorom hostela. Nekima nije bilo dosta hodanja cijeli dan, pa su i nakon večere umjesto pod tuš i „pravac krevet“, odlučili još šetati okolicom Velog Lošinja i rashladiti se pivcem ili pokojim sladoledom.
Kasno navečer, vrijeme se pak pogoršalo, pa je vjetar malo zapuhao, a kiša padala cijelu noć. Vidljivo umorni, ne znajući što nam nosi sljedeći dan zbog promjene vremena, zaspali smo zadovoljni u svojim krevetima na kat.
Lošinj – miomirisni otok i lječilište
Bor je simbol Lošinja. Borovine ima zaista mnogo na otoku. Još prije 170 godina, tu su počeli dolaziti i prvi posjetitelji koji su imali dišne probleme i ta se praksa nastavlja danas i dalje. Tako su već 1892. godine, Veli i Mali Lošinj proglašeni državnim klimatskim lječilištem. Naime, Veli i Mali Lošinj maju vrlo povoljan položaj, zaštićeni su od direktnih udaraca bure sa sjeveroistoka, dok otvorenost prema sjeverozapadu omogućuje slobodnu cirkulaciju morskog zraka. To doprinosi stvaranju blage mikroklime Lošinja, a što pogoduje osobama koje imaju problema sa respiratornim sustavom. Jedini je problem što su liste čekanja za lječilište duge, pa treba biti strpljiv da bi se došlo na red.
Osim bora, tu rastu i aloja, agava, limuni, mandarine i naranče, te brojni drugi produkti prirode.
Ujutro smo nakon doručka odmah krenuli prema Malom Lošinju, a do kojeg se lako dolazi hodajući uz obalu od Velog Lošinja. Od sunca su nas štitila visoka stabla bora, pa je šetnja bila vrlo ugodna i opuštajuća. Usput smo posjetili miomirisni otočki vrt gospođe Sandre, koja je prije više godina uplovila u agro turizmam i sad radosno predstavlja svoj vrt od 3500 kvadratnih metara radoznalim posjetiteljima.
U njenom vrtu raste više od stotinu vrsta različitog bilja, a ujedno pruža dom brojnim korisnim leptirima i kukcima. Aromatični vrt će nam ostati u lijepom sjećanju jer nas je po dolasku dočekao liker od limuna J – Limoncello, spravljen od eko limuna iz njenog vrta. U vrtu se nalazi i kamena kuća. Ona predstavlja tradicionalnu lošinjsku kuću kakva se gradila još u 14.st, a danas je u njoj trgovina gospođe Sandre. Osim toga, na Lošinju se pravi maslinovo ulje od crnih zrelih maslina i ta ulja su manje gorka ulja u odnosu na ulja drugih otoka koja se proizvode od zelenih maslina. Također, saznali smo zanimljivu činjenicu o Malom Lošinju, a to je da je od svih mjesta, upravo Mali Lošinj najnaseljenije mjesto na Jadranu. Tko zna, možda su baš borovi i miomirisno bilje privukli ljude bliže mjestu.
Na kraju smo se pozdravili sa domaćicom vrta i njenim veselim malim radnikom – magarčićem Karlijom, kozicama te nastavili put prema vidikovcu Providenca. Nažalost, vidikovac je bio zatvoren, pa smo promatrali otok Cres sa tornja u blizini samog vidikovca.
Popodne smo imali slobodno, a vrijeme nas je i dalje mazilo, pa smo se mnogi odlučili za lagani riblji ručak i koje „pićence“ u lošinjskim konobama kako bismo otok Lošinj doživjeli još i gurmanski. Po povratku u Veli Lošinj, stigli smo i zaplivati, sad već hrabro prkoseći hladnoći vode koja se osjećala na ulazu. Naš drugi dan se privodio kraju uz laganu šetnju trgom Velog Lošinja. Uz malo sladoleda i ugodnu pjesmu utonuli smo duboko u san, iščekujući treći dan.
Lošinj – otok bez zmija otrovnica
Ujutro nakon ranog doručka uputili smo se autobusom prema Nerezinama, ishodištu od kojeg smo krenuli na lošinjsku planinu Osoršćicu. Uspon je trajao nekih sat i pol do vrha Sv. Mikule, nadmorske visine 557 m. Na samom vrhu nalazi se i malena kapelica Sv. Nikole. Naziv je vrha Sv. Mikula što je u stvari njihov lokalni naziv za Nikolu. Po dolasku na vrh, bilo je vremena za slikanje, odmor, sunčanje i jelo iz ruksaka.
Nakon dulje pauze, krenuli smo dalje duž planine Osoršćice, prošli pored najvišeg vrha planine, Televrine, nadmorske visine od 588 m. S vrha se pruža pogled na cijeli cresko-lošinjski arhipelag, obalu Istre te ostale Kvarnerske otoke.
Oko sat i pol od vrha Televrine trebalo nam je do planinarskog doma Sveti Gaudent u kojem smo se malo odmorili. Dom ljeti radi svakodnevno, a zimi samo vikendom. U domu možete popiti što god želite, osim kave s mlijekom. Naime, poslužuju samo moku ili tursku kavu, ali bez mlijeka. Jelo ne poslužuju, ali slobodno se jede iz ruksaka.
Inače, dom nosi naziv prema sv. Gaudenciju, osorskom biskupu koji je prema legendi protjerao zmije otrovnice s cresko-lošinjskog arhipelaga. Ubrzo iza podne, uputili smo korak lagan prema gradu Osoru, a tamo je čekao autobus koji nas je odveo nazad u Veli Lošinj. Kako smo u hostel došli iza 17h, imali smo nešto vremena za kupanje i plivanje u moru te sunčanje umornih nogu.
Jednima je posljednja večer u Lošinju završila uz tekmu između Real Madrida i njemačkog Dortmunda (Borussia). Drugima je pak veselije bilo, uz čašicu koktela, pive i kuglicu sladoleda, uživjeti se u trenutke začinjene pjesmom, a sve uz talasanje mora i zalazak sunca.
Krk – „Nekad najveći jadranski otok“
Posljednji dan ove planinarske Odiseje nam je prebrzo osvanuo. Nakon ukusnog doručka u hostelu i pozdrava sa ljubaznim domaćinima, krećemo prema autobusnom kolodvoru Velog Lošinja. U 8 sati polazimo sa kolodvora i vozimo se prema gradu Osoru, gradiću koji zakovićnim mostom spaja Cres i Lošinj. Most se otvara za brodove u 9h ujutro i 17h popodne. Na pristaništu za trajekte na Cresu smo popili kavu i tada trajektom zaplovili prema zadnjoj destinaciji – otoku Krku.
Na Krk smo stigli iza 10 sati te smo od ishodišta Treskavac krenuli prema vrhu Obzova, nadmorske visine 569 m.
Mogli smo primijetiti grmove makije, kamenjar i pokoji čičak. Na vrhu visoravni smo malo predahnuli, fotografirali se i pojeli nešto iz ruksaka. Obzova je zaobljeni vrh – humak na velikoj kraškoj zaravni, koju je pod vremenskim utjecajem tisućljetna bura i kiša oblikovala i ogolila, stvarajući tako nazubljeni i oštri kamenjar različitih oblika prošaran travom i niskim raslinjem, uz nekoliko manjih travnatih zaravni okružene suhozidom. Vrh je označen gomilom kamenja u koju je zabijeno jedno suho drvo. Pored ove gomile, pričvršćena je mramorna ploča na kojoj je istaknuto ime i nadmorska visina vrha. U istu ploču je ugrađen žig. S vrha nema posebno upečatljivih vidika.
Vidik je ustvari ograničen na kamenitu visoravan te na Staru Bašku i Punat na otoku Krku. Nakon odmora i uživanja u posljednjim trenucima u ljepoti otočnog prostranstva, uputili smo se prema svom ishodištu gdje nas je čekao autobus.
Kući smo krenuli oko 16.30. Vozeći se prema Koprivnici, upali smo u prometnu gužvu, kiša je padala, ali smo mi bili strpljivi, vedri i ispunjeni radošću što smo imali čast upoznati tri Kvarnerske ljepotice; Cres, Lošinj i Krk. Oko pola noći stigli smo u Koprivnicu kod Hotela „Podravina“.
Mi planinari (a i oni koji će to postati) ne možemo promijeniti svijet, ALI, možemo promijeniti dio sebe koji će prirodu voljeti i moći zaštititi je više.
Tko zna, možda je baš nama dan recept kako sačuvati prirodu koja nas (uvjerili smo se u ova 4 dana) VOLI jer nas ovako „grli“ svojom čarobnom ljepotom.
Zapamtimo zauvijek i čuvajmo ono što imamo; svaki komad zemlje, travku, cvijetak, drvo, zrak i vodu – budimo pažljiviji prema svom okolišu radi sebe i onih koji dolaze iza nas!
Tekst: Karla Matiša Vodopivec
Fotografije: Ana Kroflin Mamić, Karla Matiša Vodopivec, Lela Puhar
