Kada sam vidio najavu izleta za 2025 godinu jedan poznati velebitski vrh i njegov obilazak u zimsko doba mi se odmah činio izuzetno atraktivnim, ali sam propustio prijavu na vrijeme te sam ušao u listu čekanja. Srećom, osim kombija, naš vodič, Lidija, dodala je i jedan osobni automobil te je još nas nekoliko dobilo priliku obići Vaganski vrh zimi, pod snijegom, korištenjem zimske opreme. Od kraja 2013 godine kada započeo visokogorski tečaj u PDS Velebit i kada sam slušao iskusnije kolege planinare kako sa poštovanjem govore o zimskim usponima na Sveto brdo i Vaganski vrh, uspon u zimskim uvjetima na bilo koji od njih mi je predstavljao dodatan izazov, i na žalost, samo neostvarenu želju. Krenuli smo u subotu ujutro u subotu, 22. veljače oko 6 sati te smo nešto iza 10 sati stigli u Starigrad, gdje smo popili kavu i obavili popunu zaliha. Cijeli put je prošao brzo u ugodnom društvu uz upoznavanje s novim kolegama planinarima. Ukupno nas je 12 na ovom izletu, kombinacije iskusnijih visokogoraca, ali i planinara koji će dereze prvi puta koristiti.
Slijedio je uspon uskom velebitskom cestom prema Velikom Rujnu, gdje smo po putu pomogli jednom čovjeku čiji je automobil prepriječio skretanje prema Velikom Rujnu. Putem smo morali pričekati nekoliko krava da se lijeno pomaknu s ceste. Stižemo do našeg mjesta za polazak, pripremamo ruksake za višesatni uspon i krećemo oko pola 12. Vrijeme je oblačno, no nije prehladno, ali svejedno stavljamo lagane rukavice na ruke. Nakon sat i pol umjerenog uspona dolazimo pod stijenu i vidimo prve sajle koje nam olakšaju uspon po strmim i glatkim stijenama. Dobro je što, usprkos oblačnom vremenu koje zaziva kišu, stijena nije vlažna. Roco kreće prvi i pokazuje kako se savladati uspon koji je zahtjevan. Meni je najteži dio odmah na početku gdje je uspon od nekoliko metara sa malo mjesta za staviti noge, sa oštrim stijenama koje prijete koljenima i potrebe za obilati korištenje ruku.
Malo sam bio skeptičan kako ću se nositi sa tim izazovom nakom ozljede ramena u travnju prošle godine, nekoliko krugova bolnih dvotjednih terapija, ali sve je dobro prošlo osim što su prsni mišići bili bolni slijedećih dana. Nakon što smo savladali nekoliko zahtjevnijih mjesta osiguranih sajlama, dolazimo do malo jednostavnijih uspone gdje se odmaramo i čekamo ostatak planinara. Kada smo se svi skupili krećemo u završni uspon te smo oko pola 2 na vrhu, a pogled je vrhunski na sve strane. Čista bjelina. Nakon okrijepe i odmora krećemo dolje ponovo po sajlama.
Silazak je dosta lakši, posebno po sajlama. Imam vremena i snimiti kratki video s kolegama planinarima iza sebe kako se spuštaju najzahtjevnijim dijelom. Kasnije dijelimo taj video da im ostane za uspomenu. Ovaj put se ne spuštamo istim putem već na jednom križanju skrećemo, no nisam zapamtio na koju strane jer sunca ne vidjesmo taj dan.
Nešto prije 16 sati dolazimo do kombija, a kako našeg domaćina još nema, a počinje lagana kišica, ostajemo u grijanom kombiju. Nakon dosta vremena dolazi naš domaćin vozeći u otvorenom prtljažniku jednog planinara, a njegovu kolegicu u malom kamiončiću. Saznajemo da su to planinari na putu za drugo sklonište kojima se pokvario automobil i naš domaćin im je nesebično pomogao.
Nakon nešto vremena kada se naložila vatra u spavaonicama i u kuhinji, a mi se presvukli u čistu odjeću, dobro smo se najeli i počeli pripremati za sutrašnji zahtjevan uspon. Kiša koje je polako padala nije nam ulijevala povjerenje da će se uspon i dogoditi, a nedostatak veza sa svijetom i nemogućnost provjere prognoze za sutradan je dodatno pojačavalo neizvjesnost. Dogovorili smo se da krećemo sutra oko 6 sati.
U toplim krevetima smo bili već prije 20 sati, spremni za odmor i obnovu energije.
Ujutro smo čuli prve alarme već prije 5 sati i, nažalost, neizvjesnost koja je vladala oko prognoze nije se raspetljala nama u prilog. Naprotiv, lagano je kišilo i dalje.
Kako nije imalo smisla krenuti na zahtjevan uspon po kiši odlučeno je da se spustimo u Starigrad i provjerimo prognozu i potražimo novo odredište po mogućnosti bez kiše.
Najbliže odredište na kojem je bilo koliko-toliko bolje vrijeme nego na Velebitu je bio otok Pag.
Na polazištu za najviši vrh Paga, Sveti Vid, bilo smo nešto iza 10 sati, ali smo morali pričekati 10-20 minuta da lagana kišica prestane padati.
Uspone je bio lagan, skupa sa silaskom je trajao oko 2 sata, a na vrhu Paga smo vidjeli kakvo je loše vrijeme bilo iznad cijelog južnog Velebita. Taman kada smo se vratili do kombija, opet je počela lagana kišica. Slijedi dogovor da ćemo stati kod Macole za ručak, i nakon jučerašnje suhe hrane koristim priliku za pravi obrok. Put u dobrom društvu brzo prolazi i već smo u Koprivnici nešto iza 18 sati.
Bio je ovo odličan vikend u dobrom društvu, uz mali žal za usponom na Vaganski vrh koji se nije dogodio, no nadam se da priliku za slijedeći zimski uspon na Velebit neće trebati dugo čekati.
Tekst: Mladen Kovačić
Foto: Lela Puhar
