Visočica i Bjelašnica

Izlet u Bosnu planiran je vikend prije, ali je zbog prijevoza pomaknut pa je i ekipica bila malo izmijenjena što onima koji nisu na kraju išli, može stvarno biti žao.

Naša vodičica Margareta uspjela je dogovoriti prijevoz pa su nas Mladen Kovačić i Davor Matoničkin na naše opće zadovoljstvo sigurno i sretno provozali Bosnom.

I tako smo se u petak popodne uputili prema Bosni, što nam je većini bilo prvo upoznavanje sa svim čarima putovanja kroz tu lijepu zemlju – od čekanja na granici do noćne vožnje uz rijeku Bosnu. Ono što je bilo karakteristično su bezbrojne policijske i radarske kontrole tako da je vožnja po ograničenjima zagarantirana. U Sarajevo smo stigli gotovo u ponoć i tamo smo pokupili našeg vodiča Dinu. Zahvaljujući umješnosti našeg vozača Davora, naći Dinu u Sarajevu i nije bio neki problem. Nismo imali u planu razgledavanje Sarajeva i zato nam je ponoćna vožnja kroz grad bila bonus.

I tu počinje planinarski dio. Na sat vremena vožnje od Sarajeva prema jugu Bjelašnica i Visočica utonule su u mrak, ali po relativno dobroj cesti vožnja je bila ugodna.

Prvu noć smo prespavali u prelijepom domu „Vrela“ poznata po dobroj domaćici i njezinoj dobroj domaćoj hrani. Za doručak nas je počastila finim domaćim, ovčjim sirom i uštipcima od heljde, a za večeru teleća čorba, pita zeljanica i sirnica s domaćim kajmakom.

Tu nam se pridružio i drugi vodič, Alen, pa smo krenuli prema prekrasnim proplancima planine Visočice. Sunčano i vedro vrijeme pratilo nas je tijekom cijeloh dana čistog uživanja u travnjacima, potocima, planinskim izvorima, nesputanim vidicima na okolne planine Treskavicu, Bjelašnicu, Prenj… S jedne strane Bosna, s druge Hercegovina, naš vodič Dino je objasnio da smo mi bili na „i“.

Obišli smo kružnom stazom 8 vrhova planine Visočice, staza nije zahtjevna ni naporna, ima ravnih dijelova , ali i uspona po livadama, zanimljiv dio po hrptu naročito po vjetrovitom vremenu tako da smo taj manji dio morali malo pripaziti. Nakon 8 sati hoda spustili smo se natrag u selo Tušila i naš dom na večeru. Zatim smo se preselili u dom „Bijele vode“ na drugo noćenje. A tamo još ljubazniji domaćini, dva dečka koji su se potrudili da nam bude ugodno i toplo. Inače, opći dojam je da su svi ljudi tamo jako ljubazni.

Drugi dan nije baš bila povoljna prognoza pa smo mi cure od jutra malo „kilavile“ što nam Dino nije baš uvažio jer je oko podneva trebala početi kiša što uz jak vjetar nije baš najsretnije vrijeme za planinarenje po Bjelašnici. Zato smo morali što prije krenuti. I opet je planina pokazala svu svoju ljepotu, ali i ćud. Jak vjetar i prijetnja kišom, Jadranka i ja smo prošle jedan dio i odustale pred usponom. Lijepo smo se lagano vratile i još malo uživale u livadicama. Ostali su olimpijskom brzinom stigli na vrh Bjelašnice, Opservatorij 2061m i olimpijskom brzinom se vratili prije kiše. Za medalju je njihov pothvat jer je vjetar na vrhu puhao 120 km/h.

I još kava za Dinu, ručak i „Sarajevsko“ pivo u Babinom Dolu, olimpijskom i skijališnom centru, vožnja po jakom pljusku do Sarajeva po našu Božicu koja je uživala u Sarajevu i dugih 8 sati vožnje do doma.

Zahvaljujemo Margareti na lijepom izletu, vozačima na ugodnoj vožnji. Zahvaljujemo i vodičima Dini i Alenu na pažnji i ugodnom društvu.

Planine spajaju ljude.

Tekst i fotografije: Ksenija Kresl