S vilama po Bačić kuku i Visibabi

Pogled na Bačić kuk s Budakovog brda

8. i 9. rujna 2018.

 

S VILAMA PO BAČIĆ KUKU (1.304 m) I VISIBABI (1.160 m)

 

„Velebit je od prvih stoljeća hrvatske povijesti bio sveta planina na kojoj stoluju vile i njihova vojvotkinja – Vila Velebita“

U planu je bio dvodnevni izlet na Bačić kuk, Budakovo brdo, Visibabu i drugi dan na Velinac. Odlučila sam se da idem samo na Bačić kuk i Visibabu zbog malih problema s koljenom. Dogovorila sam se s Tanjom, našom „vodičkom“, da s njima idem na Bačić kuk i mali dio zajedničkog puta, gdje oni odlaze na Budakovo brdo, a ja da idem sama prema Visibabi i Dabarskoj kosi gdje nas čeka autobus.

Iz Koprivnice smo krenuli s malim busom, nas 25 sretnika na Velebit, koji smo jedva dočekali, pošto je zbog kiše Tanja već jednom morala taj izlet otkazati. Vrijeme je bilo obećavajuće. Mislim da je razmišljanje većine bilo „ma idemo, kako bude, samo da se maknemo u planine i da udišemo punim plućima onaj predivni planinski zrak“.

Kao na vrhu svijeta!

Iz Baških Oštarija dolazimo cestom Sušanj – Štirovača do Dabarske kose, mjesta koje je najčešće parkiralište i polazište za obilazak vrhova. Obavljamo zadnje pripreme, obuvamo gojze, poriktavamo štape, fotkamo se i usput uživamo u predivno osunčanom jutru i pogledima na Premužićevu stazu, Planinarski dom Ravni dabar koji se nalazi u istoimenoj dulibi, ispod golemoga kuka Čelina, te ostale uvale, dolce i kukove.

Dabarskom cestom smo krenuli lagano prema našem prvom cilju Bačić kuku. Naravno usputna fotkanja ne izostaju.

Ta cesta u području Kukalina prolazi kroz zanimljive procjepe među stijenama, kad se bolje pogleda uočavaju se razni okamenjeni likovi vila, vilenjaka i drugih mitskih bića, koji su nas neprimjetno pratili, dok smo prolazili tim dijelom.

Ja sam se upoznala s jednim upravo probuđenim „likom“ koji je „virkao“ iza lišća, prepoznala sam je, bila je to Vila Velebita, šapnula mi je neka se ne bojim sama hodati po stazicama Velebita, jer će me ona budno pratiti.

Hodali smo u „koloni“ jedan iza drugog, „zmijica“, kako ju je Tanja nazvala, uz žamor i smijeh je lijepo napredovala. Ubrzo smo došli do dolca smještenog među vršnim stijenama ispod  Bačić kuka, koji je najviši vrh skupine Dabarskih kukova. Skinuli smo ruksake i poštambiljali obilaznicu. Uputili smo na penjanje po teže pristupačnoj stijeni na vrh, da uživamo u pogledima na šumovitu unutrašnjost Bačić i Došen Dulibe, Ravnog i Crnog Dabara, te ostalih predivnih kukova, do kojih nam pogled seže. Iako nam je bilo gore malo tijesno, jer smo se skoro svi odlučili na nimalo lagano penjanje, nismo se prestali fotkati u svim pozama i na svim stranama, u želji da što bolje ovjekovječimo te predivne poglede, koje smo imali zahvaljujući lijepom, vedrom i sunčanom danu.

Jadranka dokumentira!

Vrijeme nam je na vrhu prebrzo prošlo, morali smo krenuti dalje. Tanja i ostalih 23 planinara krenuli su prema Budakovom brdu, a ja sam se morala od njih odvojiti, jer sam odlučila, zbog koljena i ukupno velike satnice hoda, malo skratiti sebi put i sama se vratiti do autobusa. Tanja mi je dala zadnje upute puta da mogu ići preko vrha Visibabe i spustiti se na kraći dio Premužićke ili zaobići Visibabu kod ruševina, tako da  odmah skrenem desno i  izađem na Premužićevu stazu i da idem duži dio puta po njoj, do autobusa.

„Moja avantura počinje. Prvi put mi je da sama hodam po planini. Prva markacija na koju sam naišla bila je na bukvi i dobro vidljiva. Tanja mi je rekla da pratim putokaz Bačić kosu i Visibabu. Uf..krenula sam, srce mi je počelo jače lupkati. Mozak mi je radio „tristo na sat“, a misli, misli su mi bile samo na tome, da ne smijem biti previše tiha, da ne iznenadim nekog medu koji se odmara baš na stazi kojom ja moram proći. I tako ja nastavljam put, moram na puno toga obraćati pažnju, gledati pod noge gdje stajem, pažljivo se okretati, pjevušiti „tralalala laaa“, pratiti markacije i još po malo fotkati. Prolazim kroz dobro markirane šumovite terene, izlazim na kameniti dio, skrećem lijevo i spuštajući se prema dolje nastavljam dalje. Prolazim Bačić kosu, Soline i  ruševinu bivšeg đačkog planinarskog doma. Odahnula sam kad sam ugledale ruševine, taj dio mi je bio poznat, pofotkala sam se i odlučila se za stazu desno, koja vodi na vrh Visibabe.

Lagano se uspinjem i uskoro sam na vršnom grebenu Visibabe. A tamo, dočeka me neopisiva ljepota, zastaje mi dah od pogleda na  osunčane zlatno zelenkaste čuperke trave, prelijepih pogleda na more, Pag i dabarske kukove. Zaustavljam se, uživam, namještam aparat na osamljene kamene stijene da ulovim sve te ljepote.

Nastavljam po vršnom zlatnom tepihu Visibabe i ugledam u daljini malu prepoznatljivu točkicu autobusa na Dabarskoj kosi. Odahnula sam, idem dalje, silazak je strm, koljeno mi dosta trpi, al mogu ja to. Silazim na Premužićevu stazu, nakon kraćeg vremena ugledam autobus i vozača“.

Bila sam presretna, moja avantura sretno završava. Znala sam, čuvala me i budno bodrila Vila Velebita.

Tekst: Darinka Pobi

Foto: Neven Adamović, Dunja Lukavečki, Darinka Pobi