Matokit, Sutvid i Babina gomila

Dan prvi: globalno zatopljenje na Matokitu

Ima li ičeg boljeg od krenuti za prvomajske praznike put planina i mora i to još u južnu Dalmaciju? Eto, nema. Zato smo napunili naš mali autobus i odlučili da nas Renato povede u još jednu pustolovinu. Ekipa dobro znana, sami prekaljeni planinari i nekolicina novijih članova u preispitavanju „kako je to“. Dugonoćno putovanje, kavica kod „Macole“ i već smo stigli u zaseok Jelavići, podno planine Matokit, naš prvi cilj. Plananina Matokit ili zvana još Oštra planina nalazi se strmo iznad Vrgorca, vrh je Sv. Rok (1063m), dugačka je 8 km.

Naš uspon započeli smo s južne strane planine. Oštra, djelomično građena staza u nekim drugim uvjetima i ne bi bila neki problem, ali mi smo umorni i  rashlađeni od puta, naglo smo krenuli, vrućina i sparina i zrak pun peludi od proljetno cvatućih grmova i što reći….. Bilo nam je teško, vruće, kukali smo… Ako se naš vodič Renato igdje naslušao kukanja, onda je to bilo na Matokitu. Ali, Renato nas poznaje i zna da mi to možemo. Tako je i bilo, kako je vrijeme odmicalo, svi smo se prilagodili, klimatizirali i malo pomalo nakon 4 sata uspona, stigli na vrh Sv. Rok. A na vrhu lijepota. Prekrasni pogledi na Vrgorac, Ljubuški, Pelješac, Hvar, Biokovo i planine u BIH, Čvrstnica, Prenj, Vran, Velež… Ono što Matokit čini posebnim je zanimljiva grebenska staza po kamenim škrapama kojima nikad kraja i prekrasnim vidicima i pogledom na Vrgorac.Vrgorac je grad dalmatinskog pršuta i vina, jagoda i Tina Ujevića. Tako piše na turističkom panou. Ukupno hodanje: oko 7 sati. Dojam: Nije bilo lako, bilo je vruće i dugačko, ali bilo je lijepo, prekrasna planina.

tekst: Ksenija Kresl

foto: Neven Adamović, Dunja Lukavečki, Marko Posavec

Dan drugi: Sutvid i Sv. Ilija

Drugoga dana izleta red je došao na Sutvid ili Veliku Kapelu, 1158 metara visok vrh istoimene planine koja je u širem smislu dio biokovskog masiva. Bilo nas je nešto manje – 12, ipak je Matokit od prethodnog dana uzeo svoj danak. Put počinjemo ujutro u Živogošću, od magistrale kroz šumu do seoskog groblja sa zaštićenim starim čempresima, pa do posljednjeg zaseoka – Gornjih Kuća. Tamo smo sreli gospodina Antu Perića koji je na osebujan način uredio i označio put na Sutvid. Tu počinje stara građena staza, tipična za ovaj kraj, kuda su pastiri nekada gonili stoku na pitomije zabiokovske pašnjake. Staza se uspinje u serpentinama, ne suviše strmo, a pogledi su sve ljepši.

Ubrzo skrećemo na noviju stazu koja vodi desno do prijevoja podno samog vrha, a u žbunju pokraj staze susrećemo ovećeg gmaza. Isprva nismo vidjeli što je, ali nakon što je izašao na kamen, dvojbe nije bilo – poskok! Učtivo se uklonio s puta, a mi smo nastavili malo opreznije.

Na prijevoju su nam se pridružila dvojica planinara iz Rijeke. Kako su nam otkrili, bilo im je drago da su nas sreli upravo zbog “domaćih životinja” kakvu smo maloprije vidjeli. Od prijevoja do samog vrha više nema staze i valja hopsati po stijenama, na mjestima i četveronoške, ali nije bilo teško i eto nas na Sutvidu. Ime je dobio po staroslavenskom Svantevitu ili Svevidu, i doista se vidi sve: od Biokova do vrgoračkih planina pa prema Riliću i dalje, na moru Hvar, Pešeljac i Korčula… Zrak je, doduše, bio dosta mutan, a vidljivost osrednja.

Nakon zasluženog odmora krećemo istim putem dolje, pri čemu smo susreli i skupinu planinara iz Zaboka. Spust je prošao bez zanimljivosti, autobus nas je pokupio u Živogošću i odvezao do Gradca gdje smo se – opet zasluženo – okupali u iznenađujuće toplom moru. Cijeli je put trajao nešto više od sedam sati, zajedno sa stankama.

tekst i foto: Marko Posavec

Sv. Ilija

Drugog dana našeg izleta podjelili smo se u nekoliko grupa. Hrabriji su otišli na Biokovo, vrh Sutvid (1 155 m). S obzirom da je uspon dugotrajan i po samom suncu, nas gotovo polovica je odlučila ići na planinu Rilić, vrh Sv. Ilija (773 m). Tek malobrojni su ostali uživati u moru i ljepotama Gradaca.

Iako, novo jutro, novi dan, novo raspoloženje. Nekoliko nas, koji smo išli na Sv. Iliju, sigurni u Nevena i Dunju kao naše vodiče, uživali smo u svakom trenutku i svakom koraku kroz bespuća krša, kamena, maslina, planine pune irisa i planinskog vjetrića što nosi svježinu baš kad ti je najbolje vruće. Na vrhu pogledi na Baćinska jezera, more, Neretvu u daljini. Na vrhu nismo bili sami, dvoje ljudi promatralo je ptice, borbu orla i galebova. Bilo je i dogodovština. Neki od nas osvojili su vrh dva put u tom danu, ali to je neka duga priča. Hodali smo 7 sati s puno pauza. Zatim povratak u Gradac, kupanje u savršeno toplom moru za ovo doba godine, večernje čarke i pripreme za novi dan.

tekst: Ksenija Kresl

foto: Neven Adamović, Dunja Lukavečki

Babina gomila

Zadnji dan je bio predviđen za uspon na brdo Rujnica i vrh Babina gomila (735 m). Savršeno je vrijeme, dobro smo raspoloženi i savladali smo bez nekih poteškoća stazu dobro uhodanu, na nekim dijelovima obraslu u šikaru i na kraju po kamenjaru došli do vrha. S vrha se pruža prekrasan pogled na deltu Neretve, Ploče, Metković, Pelješac, Korčulu, Mljet, Vis, Durmitor, Biokovo, Matokit i planine u BIH. Pravi vidikovac, iako sam se osobno najviše bavila pogledom na Neretvu.

Na kraju izleta blagoslov i zahvala u Svetištu Vepric, još jedno Renatovo iznenađenje.

Kad bih morala izdvojiti koja mi je planina i vrh bio najbolji, ne bih mogla. Svaki je lijep na svoj način i svaki je savršeni vidikovac. Spoj planine, mora i Neretve je teško nadmašiv.

Bio je ovo lijep izlet. Ljudi su ga učinili lijepim. I ljudi i planina. Planina i more. I ljudi. Uporni u svojim željama da se popnu što više, savladaju napore često i na samoj granici svojih mogućnosti sa željom da ostvare cilj, da ostare plan i da izdrže, a ako i nisu, nije važno. Jer planina čeka. Čeka i uvijek je tu u svojoj veličini, tišini, kršu, vjetru, suncu i kiši. Planina kojoj se uvijek možemo vratiti.

tekst: Ksenija Kresl

foto: Neven Adamović, Dunja Lukavečki i Marko Posavec