Durmitor, 4. – 13. kolovoza 2017.

Izvadak iz crnogorskog dnevnika običnih rekreativaca

Uvod u bosansko-crnogorsku avanturu

Nakon višemjesečnog iščekivanja, stigao je 4.8. – dan putovanja.

„Što uzeti? Što ostaviti? U što se upuštamo? Čiji će kofer biti najveći? Hoću li moći ispenjati planirano? Hoće li biti B opcije za rekreativce?“ pitanja su (a tokom putovanja namnožila su se) kojima se zabavljao svaki od nas. Natrpali smo se pošteno. Svako na kraju ne uzme nešto što mu treba dok se istovremeno optereti s bar 10% viška: bilo u hrani, odjeći ili vodi kojom popunjava svaki slobodan prostor u ruksaku.

Sve to signaliziralo je da će putovanje biti puno neizvjesnosti i avantura.

Dan 1 – NP Sutjeska, BiH

Naš prijevoz po NP Sutjeska, BiH
Naš prijevoz po NP Sutjeska, BiH

Nakon fino prospavane noći u Rusakovom busu, osvanulo je jutro na Tjentištu. Preodjenuli smo se u planinarsku odjeću te zamijenili fiksna mjesta autobusa za fleksibilna u jednom od old-timer kombija. Sretnici su zauzeli blago mobilna, dok su se ostali uvalili u sedla za rodeo. Nakon podulje vesele vožnje do start pozicije za hodanje, iskrcali smo se na livadu podno stijene gdje konji slobodno pasu i piju izvorsku vodu zajedno s turistima.

Manji dio grupe bacio se na osvajanje Maglića dok je onaj manje ambiciozan ostatak krenuo u „ilegalni“ prelazak bosansko crnogorske granice u parku prirode Pliva s ciljem na Trnovačkom jezeru smještenom podno planina s jedne i crnogorične šume s druge strane. Po slobodnoj procjeni, prošli smo 300-tinjak metara spusta i 200-ak m uspona. Isplatilo se. Nagrađeni smo prekrasnim pogledom na planinsko jezero, kravice koje slobodno šeću livadama i sretnu obitelj koja živi u tom raju usput naplaćujući upad i kuhajući kafe za planinare i turiste u prolazu. Tko je znao za mogućnost kupanja i ponio kupaći okupao se u jezercu, a ostali su toćali nogice ili samo pili kafu uživajući u pogledu. Nakon polusatnog odmora zajedno smo krenuli gore dolje gore do platoa gdje su nas čekala parkirana vozila s početka avanture.

Nemalo nas je začudilo što su nas „jarani“ s Maglića već  dočekali kod kombija ponosni i sretni…. Tada još ni slutili nismo da je to bio manje zahtjevni dio dana. Pravi napor vrebao nas je na bosansko crnogorskoj granici: oko 210 min čekanja.

No, „Sve je dobro što se dobro svrši“, a kako je prvi dan završio kasnom večerom i smještajem u solidno uređenim sobama u 4 Neviđen’a objekta te najavom kasnijeg sutrašnjeg (današnjeg) polaska na Prutaš, možemo zahvaliti Bogu na lijepom početku.

Tekst: Nina Lončarić

Fotografije: Darinka, Dunja, Maja, Marko, Martina, Neven

Maglić

Avantura može početi!

Nakon podulje vožnje autobusom i adrenalinskog uspona kombijima i minibusima po lošim planinskim cestama stižemo na prijevoj od kojeg počinje naš put na Maglić, najviši vrh Bosne i Hercegovine. Prvi dan nam je odmah pokazao u kojem će smjeru teći izlet – uzbudljivom, izazovnom, pomalo užurbanom, zabavnom i punim strmih staza s prekrasnim vidicima gdje god se okreneš.

Najkraćom stazom idemo do vrha, strmo se uspinjemo  gore, prepuna je sipara, uživamo verući se po stijenama podno vrha, kratak odmor i jurimo dolje naći se s ostatkom ekipe koja je bila na Trnovačkom jezeru.

Zagrijavanje je obavljeno, godišnji može početi, a najbolje tek slijedi..

Tekst: Andrea Franjković

Fotografije: Marko Posavec

Dan drugi – Planinari bježe s planine

Nakon obilnog doručka, krenuli smo u podulju vožnju do podnožja išarane stijene ka vrhu Prutaš. Sam početak bio je strm s obećanjem ne zahtjevnog nastavka. Sve je lijepo krenulo: sunce, vjetrić, mirisi planinskih trava, lijep pogled… čak smo i malo kišice prizivali za osvježenje… Ali ni slutili nismo, kad su počele padati sitne kapi, da je nebo velikodušnije od naših skromnih želja i da će zagrmjeti od sreće i poslati nam stostruko veći dar. Prutaš il ne Prutaš?, nametnulo se pitanje. Naš crnogorski vodič i domaćin Jovan odlučio se za drugu opciju tako da smo se vratili na sušenje u Pitomine odakle si je svatko organizirao slobodno vrijeme po Žabljaku i okolici do rane večere. Nakon večere miris napitaka okupio je veći dio društva do dobrog dijela noći pred kućom veselih domaćina, a ta se tradicija nastavila i ostalih crnogorskih večeri.

Tekst: Nina Lončarić

Fotografije: Brankica, Dunja, Maja, Martina, Neven

Dan treći – Kao guske u magli do kanjona rijeke Tare

Još donekle mokrih gojzerica, trećeg dana našeg izleta u Crnu Goru, zaputili smo se prema Savinom kuku. S obzirom da se pružala mogućnost uspona na vrh putem žičare, jedan dio manje hrabrih planinara odlučio se pričekati da žičara krene s radom, dok je veći dio naše planinarske skupine hrabro krenuo na uspon u oblak!

Stiglo je 10 sati, te je nekoliko nas krenulo put žičare. “Kako ćemo sjesti u to? Kako se izlazi iz toga?” bila su samo neka od pitanja koja su nam se vrzmala glavom, no onog trena kad smo se smjestili u sjedalicu i izgubili dodir s tlom počinje uživancija. Najbolje moguće planinarenje, ako mene pitate ili, ako smijem doraditi onu poznatu Hansovu “Sjediš, a ideš!” ovo bi bilo “Sjediš, a planinariš!”. Nakon nekoliko fotografija planinara ispred i iza nas, uslijedio nam je prvi silazak sa žičare. Nije bilo tako komplicirano kako smo očekivali i sada kreće razgovor o tome ostajemo li u oblaku i idemo još gore, prema vrhu ili se vraćamo natrag.

Nakon kratkog vijećanja, odluka pada na nastavak žičarenja do vrha. Druga dionica žičare bila je znatno kraća, ali je magla sa svakim metrom više bila gušća. Pred sam kraj naše 2. dionice, učinilo nam se kao da nas netko doziva. Na naše sveopće iznenađenje, bili su to naši planinari koji su do vrha odlučili doći pješice. Tu su se naše dvije grupe spojile i zajedno smo krenuli osvojiti posljednjih 100 metara do samog Savinog kuka.

Nakon tradicionalnog fotografiranja na vrhu, svi silazimo žičarom u podnožje planine, te krećemo u šetnju do Crnog jezera. Oni spremniji među nama, iskoristili su lijep, sunčan dan za kratko osvježenje u Crnom jezeru, dok su ostali planinari odmarali u hladu pored šetnice oko jezera.

Nakon podulje pauze, uslijedila nam je vožnja do kanjona rijeke Tare, gdje nas je čekalo još jedno planinarenje za danas kako bi došli do točke gdje je pogled na kanjon najljepši. Sada već poprilično umorni, nakon silaska sa staze, osvježili smo se hladnim pićima u jednoj od lokalnih šumskih radnji, te se ubrzo nakon toga zaputili u Neviđen’o na slasnu večeru i zasluženi odmor.

Tekst: Dunja Lukavečki

Fotografije: Darinka, Dunja, Neven

Dan četvrti – Malo se bojim Bobotovog kuka

BOBOTOV KUK, 2523 m, DURMITOR

Spoznaje da su grčki bogovi sa Olimpa izabrali baš Durmitor i čitav kraj koji ga okružuje  za svoje drugo odmaralište i počivalište, nad kojim on bdi kao zaštitnik, zajedno s vilama koje krije duboko u svojim njedrima, s krilatim konjima koji prelijeću s jednog brda na drugo, riječi „Srećnooo…bez panike, nemaš razloga za brigu…samo gledaj gdje staješ, drži jednom rukom sajlu.“ dale su mi vjeru i snagu da zaboravim snimku uspona na Bobotov Kuk, koju sam danima gledala i proučavala.

Krenuli smo u mirisno, osunčano jutro, na markiranu stazu prema Bobotovom Kuku. Već pri prvim koracima očarala nas je čarolija prirode. Uska stazica lagano je vrludala alejom mirisnih travki, grančicama borovnice i planinskog cvijeća. Uspon je bio u početku lagan, tako da smo uspijevali izmjenjivati naša usputna zapažanja i uživanja. Kako smo se sve više uspinjali, tako smo osjećali da smo sve bliže plavetnom nebu i suncu. Počeli smo sve više zastajkivati, brisati znoj, piti vodu i tražiti komadić hlada iza nekog kamena. Jedinu svježinu još smo mogli osjetiti ako bi pri odmoru malo zasjeli u mirisnu travu. Visinu smo postepeno savladavali, a pogledi su bili sve ljepši, zanimljiviji, neobičniji. Susrećemo se sa pravim čudom prirode, sa lijeve strane mame nam poglede Šareni pasovi, a točno ispred nas strma stijena uspavanog diva, Bobotovog Kuka, kao i pogled na greben Soa (Đevojka). Pred ovakvim prizorom ne možemo ostati ravnodušni, oslobađamo svoja čula i prepuštamo se ovoj ljepoti.

U našem uživanju prekinula nas je oveća grupa planinara iz Bugarske. Veselo se pozdravljamo, oni nastavljaju dalje prema vrhu, dok se mi odmaramo na prijevoju, pošto nas čeka „siparasti“ dio puta prije završnog uspona, prema kojem osjećam veliko poštovanje.

Odmoreni i osvježeni sa puno većim oprezom nego ranije, krećemo ka samom vrhu. Prepoznajem svaki kamen, uski dio, pogled u dubinu, dolazimo do sigurnosnih sajli.

Nastaje gužva, grupa iz Bugarske silazi dolje, prostor za mimoilaženje je jako uzak, meni postaje tijesno… Odjednom sve postaje zabavno, planinari koji silaze pružaju ruke prema meni, lagano me povlače, u jednom momentu stvoren je živi lift, sa toplim pogledima i osmjesima. Ozarena i sretna zahvaljujem se i nakon par desetina metara dolazim do samog cilja, najvišeg vrha Durmitora.

Daaaaa! Još me na samom vrhu dočekuje ispružena ruka dobrodošlice i brižni pogled naše vodičke Tanje koja mi čestita. Dobrano sam je ugnjavila s onom snimkom uspona na kuk koju sam danima proučavala, koja je u meni izazvala neugodan osjećaj.

Uslijedilo je fotografiranje, uživanje u predivnim pogledima od kojih ti zastaje dah, uživanje u osjećaju zadovoljstva udisanja čistog zraka, uživanja u netaknutoj prirodi, sreći, uzbuđenju, spokoju … sve se ne može opisati riječima – sve se to mora doživjeti na predivnom Durmitoru, osobito kada slutim i znam da nisam bila sama, da je bio uz mene „on sa svojim vilama“.

Tekst: Darinka Pobi

Fotografije: Brankica, Darinka, Dunja, Maja, Martina, Neven

Rafting rijekom Tarom

S obzirom da nam je raspored izleta omogućio slobodu izbora između planinarenja i slobodnih aktivnosti, gotovo polovica sudionika ovog izleta odlučila je jedan od dana za odmaranje provesti na rijeci Tari. Ovo je priča jedne od njih:

Iza mene je još jedan predivan izlet s mojim planinorcima. Ovaj put to je bila posjeta Crnoj Gori, maloj državi koja s potpunim pravom nosi ime koje ima. Bila sam dosta uzbuđena prije svog prvog odlaska u tu državu, ali sam znala da ću kući sa sobom donijeti mnogo lijepih uspomena. Jedna od njih je svakako rafting na rijeci Tari. Bio je to jedan predivan izlet proveden u prekrasnoj prirodi s dragim mi ljudima.

Avantura je počela u 8. sati ujutro 8. kolovoza kada nas je domaćin Goran sve utrpao u svoj kombi i uputio se prema odredištu.

Prvi dio puta nas je vodio uskom, zavojitom cestom kroz NP Durmitor. Spustili smo se u malo mjesto s par kuća i prekrasnim pašnjacima, a zatim se put nastavlja kroz mnogobrojne tunele koji su samo izbušene rupe u stijeni. Iako ti tuneli djeluju malo zastrašujuće, lijepi su jer su “prirodni”. Nakon sat i pol vožnje dolazimo do rijeke Pive, mjesta gdje slijedi ukrcaj u drugo vozilo, a naš vozač postaje Jure. Od toga trena kreće prava uživancija. Polako bez žurbe vozimo se uz rijeku Pivu i njen kanjon. Stajemo kod HE „Piva“  gdje nam Jure objašnjava kako je hidroelektrana u pogonu od 1976.godine i godišnje proizvede 860 GW struje. Elektrana ima lučnu betonsku  branu „Martinje“ jednu od najviših u Europi s visinom 220 m. Postrojenje elektrane se nalazi ispod površine zemlje. Izgradnjom hidroelektrane i brane nastalo je Pivsko jezero dužine 42 km. Jezero predstavlja najveći bazen pitke vode na Balkanu; na nekim mjestima dubina jezera je preko 200 m. To je mjesto 1500 biljnih i oko 300 životnjskih zaštićenih vrsta. Poslije edukacije vožnja se nastavlja uz predivan krajolik kanjona rijeke Pive koji je jedan od nekoliko kanjona koji okružuju Durmitor.

rafting na Tari
“Šlapice za rafting”

Konačno dolazimo na odredište koje smo svi željno iščekivali. Prije kretanja u akciju potrebno  je odraditi „zagrijavanje“ da lakše prebrodimo tremu koju smo imali zbog prvog raftinga u životu. Nakon zagrijavanja, svaki od nas dobiva kacigu, prsluk i “šlapice” za vodu. Čamac se utovaruje na krov kombija i Jure nas vozi na mjesto odakle kreće spust. Do toga mjesta je bilo potrebno preći granicu jer mjesto početka spusta nalazi se u susjednoj državi – Bosni i Hercegovini. Jure nas upućuje kako je potrebno držati veslo, raspoređuje nas po čamcu i objašnjava da slušamo njegove dvije upute „Veslaj!“ i „Stop veslanju!“.

Nakon kratke edukacije avantura je mogla početi. Moje mjesto u čamcu je bilo prvi s desne strane; iza mene je sjedila Julijana, Marija i Gordana. Na drugoj strani čamca ritam su držali Damir, Zdenka, Ljilja i Jelena. U sredini, desna ruka skipera Jure bila je Danijela koja je budno pazila da nitko ne zabušava s veslanjem.

Rijeka Tara zbog nedostaka oborina nije imala visoki vodostaj pa je postojala mogućnost nasukavanja, ali kao „iskusni“ veslači mi to nismo dozvolili.  Bez obzira na mali vodostaj uzbuđenja nije nedostajalo, posebno na dijelovima rijeke gdje smo prolazili brzace i kada  je hladna voda zapljuskivala naša lica i tijela. U tim trenucima samo se mogao čuti gromoglasan smijeh i vriska. Posebno je bilo kada nas je skiper okrenuo u krug i vozio unatrag na brzacu.rafting na Tari

Potrudio se Jure i ispričati nam priču o svakom brzacu koji ima svoje ima dok smo mi svojim očima upijali ljepotu prirode oko nas.

Prvu pauzu smo iskoristili za kratko kupanje u rijeci koja je bila prehladana za duži boravak u njoj (14°C). Druga pauza je bila kod slapa gdje smo se osvježili uz predivan improvizirani šank.

Kako se bližio kraj vožnji uslijedilo je prskanje sa susjednim čamcima kojih je taj dan bilo jako puno na rijeci. Nakon 3 sata vožnje i prijeđenih 24 km avanturi je došao kraj.

To je bio moj prvi rafting, nadam se ne i zadnji. Ovo pozitivno iskustvo bih htjela ponoviti, ali ovaj put na nekoj od naših rijeka. Preporučam i drugima da se odvaže na rafting, svakako u društvu svoje ekipe. Hvala Zdenki, Danijeli i Ljilji što su taj dan bile sa mnom.

Tekst: Tamara Telic

Fotografije: Dunja, Maja, Tamara

Dan peti – Postaje vruće

Nakon uspona na najviši vrh Durmitora, svi smo s veseljem dočekali turistički dan kako bismo malo odmorili umorne noge od silnih uspona. Sunce je od ranog jutra nagovještalo pravi vrući ljetni dan.

Put nas je prvo vodio u Ostrog, manastir srpske pravoslavne crkve posvećen svetom Vasiliju Ostroškom iz 17.stoljeća. Smješten visoko u okomitoj stijeni planine Ostroška greda, nedostupan je autobusima pa smo serpentine do samog manastira prošli vozeći se u kombijima osebujnih lokalnih vozača sa smiješkom na licu zbog njihovog vedrog duha i načina ophođenja s turistima.

Đevojka u narodnoj nošnji

Nakon toga uslijedila je vožnja prema NP-u Lovćen i Njegoševom mauzoleju, prilikom čega se pokvarila klima u autobusu te smo s neizmjernim veseljem dočekali pristajanje i pauzu uz prvi hotel na koji smo naišli putem. Ljetna atmosfera izvan autobusa, uz blagi povjetarac na +35 ºC, bila je pravo osvježenje nakon uzavrele vožnje.

S otvorenim vratima busa i propuhom koji nas je hladio tokom vožnje, stigli smo do monumentalnog mauzoleja crnogorskog vladike i književnika – Petra Petrovića Njegoša, do kojeg vodi više od 460 stepenica. Mauzolej je rad Ivana Meštrovića, a s vidikovca se pruža impresivan pogled na brda i doline Crne Gore. Tu smo se okrijepili izuzetno ukusnim lokalnim specijalitetima i kolačima prije povratka u naše crnogorsko seoce Pitomine.

Zbog duge rasprave vodiča, vozača i vlasnika autobusa da li će se, kako, kada i gdje popravljati klima, u povratku smo svratili i do Podgorice i na lokalnom se štandu uz cestu opskrbili smokvama, breskvama i lubenicom za predstojeće planinarske pothvate.

Tekst: Maja Fajfarić

Fotografije: Maja, Martina, Neven

Dan šesti – Ponovo na Prutaš

Inače sam veliki ljubitelj Durmitora i svaki uspon i svaki ispenjani vrh Durmitora za mene imaju poseban značaj. Svaki je drugačiji na razne načine. Zato ih i ne želim uspoređivati, jedino po težini uspona, zato mogu reći da mi je uspon na Prutaš bio lagan.

Do Prutaša se može stići na dva načina: iz Todorovog dola i iz Dobrog dola.

Uspon smo započeli iz Dobrog dola. Početak je lagana šetnja po zelenoj livadi. Nakon otprilike sat vremena blagog uspona uslijedio je nagli uspon na prijevoj Škrčko ždrijelo 2114m, gdje smo imali kratku pauzu te se odvojili u 2 grupe. Jedna grupa se spustila na Škrčka jezera, a mi u drugoj grupi smo se grebenskim putem uspeli na Prutaš.

Tijekom  kratkih odmora, istinski smo se divili okolini, koja je, što smo se više penjali  bila sve šarolikija. Kombinacija stijena i vegetacije je bila više nego neobična. Skoro pa kao da je neko u fotošopu nalijepio ovo zelenilo. Toliko nestvarno djeluje.

Naišli smo na  neobičnu stijenu koja se vidi na fotografiji ispod. Kasnije sam saznala da je upravo ova stijena mjesto gdje se gnijezde orlovi.

Pogled s vrha je bio izvanredan. Na koju god stranu bi se okrenuli, pogled se značajno mijenjao. Uočavali smo okolne vrhove. Vrh je prostrana zaravan obrasla travom , a pogled fantastičan u svim pravcima – napravit će te sjajne fotografije !
Južno je pogled na Sedlenu gredu, Dobri do, Boljske grede, Lojanik, Buručkovac, Ružicu; nešto dalje na Vojnik, pa Moračke planine, Sinjavinu, itd.
Zapadno: Todorov do, put prema Trsi, Maglić, Bioč, Volujak, Kuk, Lebršnik..
Sjeverno: kanjon Tare i Sušice, Mala Crna Gora, Nedajno, Ljubišnja, itd..
Istočno : kamena zavjesa koja nizom vrhova sa desna na lijevo zatvara pogled ka Žabljaku : Šareni pasovi, Bandijerna, Šljeme, Soa nebeska, Bobotov kuk, Bezimeni vrh, Planinica, Veliki Štuoc i obrisi Crvene grede.

Meni je, ipak, najljepši bio pogled na Škrčka jezera. Tu sam se najduže zadržavala pokušavajući rekonstruirati  put do jezera . Škrčka jezera su među najljepšim jezerima durmitorskog kraja. Intenzivna zelena boja je ono što ih odvaja od ostalih.

Nakon uživanja na vrhu u prekrasnom pogledu spustili smo se prema istoku te krenuli prema Škrčkim jezerima. 50 – tak metara niže, naišli smo na vidikovac sa divnim pogledom na dolinu Sušice i Škrčka jezera

U samoj blizini jezera nalazi se planinarski dom Škrka, 1723 m, gdje se može opskrbiti pitkom vodom, a sama Škrčka jezera nalaze u podnožju Bobotovog kuka, Prutaša, Soe i Šarenih pasova, vrhova koji su se nadvijali nad nama.

Na jezeru smo se spojili su prvom grupom koja je već uživala u bistro zelenoj vodi jezera, jedva smo dočekali da se bacimo u jezero! Ugođaj pored jezera je bio fantastičan. Hladovina, prijatni vjetrić i pogled na najzeleniju boju koja se može zamisliti. Vrijeme smo proveli šuteći i uživajući, jer je svaka priča pored grandiozne ljepote prirode koja nas je okruživala bila suvišna.

Povratak je iziskivao sličan napor kao i dolazak. Sa ove strane, uspon do Škrčkog ždrijela je duži, pa je visinska razlika lakše savladiva.

U povratku opet divne slike, sad iz druge perspektive. I najfotogeničnija od svih planina na ovom području, Šareni pasovi. Opet smo prolazili pored predjela gdje su kamen i trava napravili takav sklad da je teško ne pomisliti da je ovo kamenje nekad, neko, zbog nečega, ipak složio, a ne da su se ovako slučajno rasporedili. Možda i jesu. Ostadoh u nedoumici i bez odgovora.

Na kraju svake ture, isti osjećaji:  zadovoljstvo viđenim i mogućnost da svoja iskustva prenesemo drugima, jer, kad smo mogli mi, mogu i oni, a šteta je da Škrčka jezera, koliko god se sakrila, ne budu otkrivena i viđena. Ona to svojom ljepotom svakako zaslužuju.

Tekst: Bojana Balog

Fotografije: Bojana, Brankica, Martina

Dan sedmi – Minin bogaz i Ledena pećina

Posljednjeg planinarskog dana našeg izleta, sada već poprilično izmoreni od tempa koji smo imali tijekom izleta, dio članova ove male crnogorske ekspedicije odlučio je provesti u nešto mirnijem tempu kupanjem na obližnjem Crnom jezeru. Manji dio onih najodvažnijih planinara zaputio se prema Mininom bogazu, a drugi manji dio se uspeo do Ledene pećine.

Fotografije: ako imate, slobodno pošaljite uredništvu weba.

Dan osmi – Vrijeme je da se oprostimo s Crnom Gorom

Gospa od Škrpjela

Zbog mnoštva doživljaja, predivne prirode i veselog društva, posljednji dan našeg putovanja došao je nekako prebrzo. Spremili smo kofere, pojeli posljednji neviđeni doručak i krenuli na dug put kući. Pritom smo se prvo spustili do mora u Boki Kotorskoj. Tu smo obišli gradić Perast i otočić Gospe od Škrpjela, sagrađen u znak zahvalnosti Gospi za ozdravljenje jednog od dvojice braće koji su na tom mjestu pronašli Gospinu sliku. Malena crkvica krije brojne zavjetne darove koje su ljudi ostavili Gospi u znak zahvale za uslišenje molitvi.

Jedna od brojnih kotorskih mačaka

Popodne smo proveli kupajući se u toplom moru i razgledavajući Kotor, simpatičan stari obalni grad u zaljevu. Sam stari grad Kotor podsjeća na Dubrovnik, a prepun je mačaka koje u ovom gradu imaju čak i svoj muzej.

Umorni i ispunjenog duha nakon zanimljivog aktivnog odmora i 15-satne vožnje, vratili smo se u surovu stvarnost s mnoštvom fotografija i doživljaja koje ćemo dugo prepričavati.

Tekst: Maja Fajfarić

Fotografije: Dunja, Martina, Neven