Doživalji s izleta – Nemčići na Zavižanu

U subotu (01. lipnja 2019.), planinari iz planinarske skupine OŠ “Antun Nemčić Gostovinski”, koja djeluje u sklopu planinarskog društva “Bilo” iz Koprivnice uspješno se se popeli na četiri planinska vrha Sjevernog Velebita. Učenike planinare vodili su učitelji Danijel Balaško (voditelj planinarske skupine), Ines Geršić Bodinovac, Danijela Šimek te vodič HPD-a “Bilo” Bojana Balog.

Iz  Koprivnice smo krenuli u 4 sata ujutro. Uz jednu pauzu od pola sata na odmorištu Draganić blizu Karlovca stižemo na naše odredište u Nacionalni park Sjeverni Velebit. Autobus nas ostavlja na 1300 metara nadmorske visine kraj lugarnice Babića Siča koja je ujedno i ulaz u nacionalni park. Tu započinjemo naš uspon “Stazom zviri” prema prvom vrhu Vučjak (1645 m) koji se nalazi iznad planinarskog doma Zavižan. Prolazimo kroz veličanstvene predjele Velebita, travnate livade, šume smreke i bukve koje su ovdje tek počele listati. Za sat i pol dolazimo do planinarskog doma Zavižan od kojeg započinjemo uspon prema vrhu Vučjak. Već za 10 minuta dolazimo na sam vrh od kojega se pružaju prekrasni pogledi na naše Jadransko more i poznate kvarnerske otoke Krk, Rab, Goli otok i mnoge druge. Vjetar na vrhu je prilično jak, puše brzinom od 30-40 km/h.

Ubrzo se spuštamo do jednog od najpoznatijih planinarskih domova u Hrvatskoj, Zavižana koji je po mnogočemu osobit. To je planinarski dom s najvećom nadmorskom visinom (1594 m), a ujedno i najstarija meteorološka postaja osnovana još davne 1953. godine. Velebit se proteže duž jadranske obale u ukupnoj dužini od 145 km i predstavlja prirodnu granicu između kontinentalne i mediteranske Hrvatske pa se na njegovom vršnom dijelu sukobljavaju i dvije različite klime, što uzrokuje nepredvidive vremenske prilike tog područja. Posao meteorologa motritelja na Zavižanu već naraštajima obavlja obitelj Vukušić. U domu smo se odmorili te okrijepili hranom i pićem.

Nastavljamo na naš drugi današnji vrh – Zavižansku kosu (1622 m) koja se nalazi odmah nasuprot planinarskog doma. Gore smo već za desetak minuta. Spuštamo se strmom travnatom livadom direktno u Velebitski botanički vrt u Modrić dolcu. Osnovan je 1967. godine, a u njemu se nalazi više od 300 biljnih vrsta. Njegovo središnje mjesto čini travnata balinovačka ponikva koja je okružena strmim padinama Balinovca i Velikog Zavižana i blažim travnatim pobočjem Zavižanske kose. Neke su biljne vrste samonikle, a neke su donesene iz drugih dijelova Velebita. Tako se tu npr. mogu vidjeti naši endemi: velebitska degenija i hrvatska sibireja. Botanički vrh prolazimo kružnom stazom koja se odvaja na vrh Balinovac (1601 m), naš treći današnji vrh. Planinarska staza koja vodi na vrh Balinovca vrlo je strma. Prvo prolazi bukovom šumom, a u zadnjem dijelu se izlazi na travnata kamenita pobočja Balinovca do samog vrha. Na tim dijelovima pronašli smo velebitsku degeniju u cvatnji. S vrha Balinovca pruža se najljepši pogled na more i otoke jer je on najbliže moru.

Nakon desetak minuta uživanja na vrhu Balinovca krećemo prema zadnjem današnjem vrhu Velikom Zavižanu (1676 m). Spuštamo se istom stazom natrag do kružne staze oko botaničkog vrta te dolazimo do križanja gdje se desno odvaja strma staza na vrh Velikog Zavižana gdje piše da će nam za taj cilj biti potrebno još 45 minuta. Penjući se strmim sjevernim pobočjem na pojedinim mjestima još nailazimo na snijeg. Završni dio uspona prolazi kroz klekovinu planinskog bora i izlazi na kameniti vrh Velikog Zavižana. S njega se pruža veličanstven pogled na planinarski dom Zavižan, a i na sve ostale okolne vrhove koje smo danas ispenjali. Također, na drugu stranu pogled puca prema nepreglednom prostranstvu Velebita s mnogobrojnim vrhovima, a posebno se ističu Hajdučki i Rožanski kukovi, strogi prirodni rezervat. Nakon dvadesetak minuta silazimo s vrha na drugu stranu prema zavižanskoj cesti i njome nastavljamo do početka Premužićeve staze, najpoznatije i najljepše planinarske staze u Hrvatskoj. Ona se proteže od Zavižana do Bačkih Oštarija u ukupnoj dužini od 57 km. Prolazi kroz najnepristupačnije dijelove Velebita, a možda najljepši njezin dio je onaj koji prolazi kroz Hajdučke i Rožanske kukove. Nakon toga vraćamo se natrag do planinarskog doma gdje se odmaramo dvadesetak minuta te krećemo natrag istom stazom do autobusa. U autobus dolazimo malo poslije 18 sati. Uz jednu veću pauzu, u Koprivnicu dolazimo u 23 sata.

Proveli smo lijepih desetak sati u prirodnim bogatstvima oblika i krajolika Sjevernog Velebita kojih ćemo se uvijek sjećati. Osim 4 vrha koja smo ispenjali, vidjeli smo i planinarski dom Zavižan, velebitski botanički vrt te poznatu Premužićevu stazu. Nadamo se skorom povratku na Velebit i posjet nekoj drugoj destinaciji na našoj najvećoj planini.