SEDAM ZUBI…I JEDAN DIMNJAK

Osjećaji sreće, zadovoljstva, ponosa, straha, zahvalnosti ……

 Ali idem iz početka,  26. i 27. 2.2011. godine, Opća planinarska škola – praktični dio Kalnik.

Ujutro oko 7 sati, sa kolodvora Križevci krenuli smo pješke prema Kalniku, prepješačili smo u „hipu“ tih 20 –ak kilometara i stigli u dom oko 12,30 sati.

Malo se odmorili, pojeli sendviče  i krenuli na stazu „7 zubi“. Mislim da nitko od nas nije niti u snu pomislio što u stvari  znači staza „7 zubi“.  Napravili smo veselu kolonu, četiri vodiča, među njima i naš Mladen, „visokogorac“, koga su rijetki od nas imali priliku do sada upoznati. I tako, došli smo do prvog zuba, Babićka ga je nazvala mliječni zub. Mladen nam je pokazao i objasnio, što znači kamen, zašto služi mala udubina, zašto služi mala izbočina ili šiljasti dio na kamenu.

Odmah su nas iskusni vodiči, pogledom „odšacali“ i  „sortirali“ i usmjerili  na tri različita puta penjanja po toj ogromnoj stijeni.

I počelo je… stavi desnu nogu tu u udubinu, lijevu malo gore, tu gore imaš malo izbočenje drži se prstima desne ruke, .. skidaj odmah rukavice, lijevo ti je malo udubljenje prste dobro tu stavi…..i krenulo je.

U meni su se počeli mijenjati osjećaji straha, čak na momente i male panike, kako sam se penjala sve više i više, osjećaji uzbuđenja, ponosa. I išlo je to sve u svemu dosta dobro. Kad sam se popela gore, zahvalila sam se dragom Bogu, i zamolila ga da mi pomogne da siđem „cijela“ još i dolje i super, odradili smo i kraj…ali nije bio kraj.

Na vrhu prvog zuba, Mladen nam je održao predavanje uz pomoć hrabre „asistentice“ Tanje, koja je na sebi imala prsni navez, kako iskoristiti vrh stijene, penjačku užad, karabinere, zamke, čvorove, kako moramo imati beskrajno povjerenje u vodiča za spuštanje niz ogromnu strmu stijenu, mislim bez ijedne udubine za oslonac, jer se nisam usudila bliže prići da bolje vidim u koji se „ponor“ Tanja,  s velikim povjerenjem u Mladena i njegovo karabinere i penjačku užad, spušta. Sve je super završilo. Još samo silazak s mliječnog zuba i gotovo… Bila sam među zadnjim sa silaskom i odjednom vidim četveronožnu kolonu već na vrhu drugog zuba kako nam maše. Odjednom mi je postalo sve jasno, idemo dalje...

Prešli smo drugi, teći zub… i kad sam bila na trećem vrhu, čujem Tanju K. kako me zove s vrha četvrtog zuba da je slikam…, i odjednom čujem iza sebe da netko spominje „dimnjak“. Pogled mi je padao od vrha, gdje je Tanja stajala,  prema dolje, imala sam što vidjeti, crnu pukotinu, ne znaš jeli crnja, dublja, uža  ili viša.

E…. taj dimnjak, mislila sam, ako se uspijem kroz njega  „popentrati“ na vrh,  cijelu grupu ću na kraju od sreće izljubiti.

I naravno dva iskusna „ mahera“ Miro gore, daje upute: koristi noge, leđa, guzu, podupiri se, okreni se bočno. Sve je to u redu, a ja nemam niti jedne izbočine, niti udubine   za ruke  i  noge da se malo oslonim, meškoljim se, niti makac, Miro opet hrabri, „hajde podupiri se leđima“, „ ne mogu“ vičem mu, „smeta mi guza“, „uvuci guzu“ nestrpljivo će on, A ja se mislim kud da je uvučem, ali sam prešutjela, i krenulo je. Miro zna, opet ono, moraš vjerovati vodiču. Hans je ostao dolje i pomagao odozdo ostalima  koji su bili iza mene i budnim okom pazio na svaki naš pokret.

Naravno, onoj jaki strah i lagana panika su ostali već na mliječnom zubu. Peti i šesti zub, ni ne pamtim, prešli smo ga lako, ali kako se kaže „šećer“ na kraju, ostao je „samo“ sedmi zub. Prvi dio grupe koji je išao ispred nas, izabrao je teži spust, a mi malo lakši. Spust…ha…Naravno kako je Miro prvi, javlja Hansu da nam tu treba uže, stijene su skliske od leda. Pogledam u jedan  „zabrinuto – brižni“ i u drugi „vragoljasto-veseli“ pogled, i sjetim se, „vjeruj vodiču“. Na brzinu su od užadi napravili “gaće“, „obukli“ nam jednom po jednom „gaće“, i spustili bez problema. Koja sreća, koji ponos, duša puna…..

Pridružili smo se drugoj grupi, oni su se još  uz pomoć Mladena, sigurno i lako, bar je meni tako izgledalo, spuštali niz ogromnu i strmu stijenu dolje. Kad se i zadnji „đak“ spustio, ozareni osmjesi i pogledi sve su govorili. Zaboravila sam spomenuti Dejana, koji je unatoč bolesti, grlobolji, a mislim i temperaturi,sve te zube riješio, dok si rekao „keks“.

Još jedno hvala dragom Bogu, na školici i na planinarima.

Darinka P.