OKO OKIĆA SA KARTOM I KOMPASOM

Molim lijepo, samo za polaznike Opće planinarske škole.

Kako ja duuugo nisam išla u školu!? No dobro, ako zanemarim razno razne radionice i predavanja kojima prisustvujem.

Život je ipak cijeloživotno učenje, ako nam je takav stil života. Ali ovo je nešto drugo; prava pravcata škola, sa nastavnim programom , teoretskim i praktičnim djelom,  završnim ispitom i diplomom i to još u zgradi u kojoj sam nekad daaavno maturirala u tadašnjoj Gimnaziji. Uopće nisam imala dilemu, odmah sam se prijavila.  U stvari, prvo sam mislila da je to samo za one koji misle dalje za vodiča i slično, ali mi je Antonija objasnila da to trebaju proći svi planinari. Sada shvaćam zašto. Kao „mlada“ planinarka radila sam neke pogreške naprosto iz neznanju iako sam skupljala informacije prije svakog izleta (ne obećajem da ubuduće više nikad neću raditi nikakve pogreške).

Jako mi je drago što u „školici“(kako od milja zovem Planinarsku školu) ima puno mladih.   Nadam se da ću do završetka školice uspjeti popamtiti ne samo gradivo, već i barem većinu imena i lica polaznika.

Na Okić smo išli u subotu 19. veljače 2011.  kao dio terenske nastave odnosno vježbe orijentacije u planini pomoću karte, kompasa, azimuta i sveg tog potrebnog za orijentaciju. Opet smo imali sreću sa vremenom. Taman super za hodati, osim blata koje je nas nekoliko povremeno potpuno prizemljilo ali bez posljedica, osim smijeha, naravno.

Hodali smo, s kartama i kompasima u rukama, vođeni simpa Brankom iz Samobora i njenim kolegama, baš kao Ježurka Ježić, bez staze i puta. Hodali, mjerkali kartu i sve njene točkice i crtice, mjerkali kompas i azimut, pokušali uočiti dalje vrhove i crkve i bliže livade i jarke. Uočila sam da su neki prilično brzo pohvatali sve to, a ja se moram pohvaliti da sam ipak na kraju shvatila koju to strelicu moram gdje staviti da bih mogla odrediti azimut. Zadovoljna sam, pa moje džepno povećalo povećava samo 7 puta i nije mi bilo lako sve to pohvatati. Zadovoljna sam što sam barem zavirila u osnove orijentacije u prirodi, ali sigurno se neću natjecati u tome.

Oh, kako su mi samo falili moji štapovi. Naime, zbog karte i kompasa savjetovano nam je da idemo bez štapova. Tek sam tada shvatila koliko sam navikla hodati sa štapovima, koliko mi pružaju sigurnost i stabilnost. No, ipak sam preživjela i prehodala cijelu rutu zahvaljujući svoja dva dr. Doolittla; Dare i Dejana koji su mi pomagali, a ja sam se povremeno osjećala kao Gurnimepovuciga. Kasnije mi je Jadranka posudila svoje štapove pa sam se izvukla.

Poslije obuke imali smo odmor kod planinarskog doma, a zatim uspon na stari grad Okić.  Oni hrabri i spretni išli su Žoharovom stazom, a mi ostali cik-cakom do vrha. Vidik je prekrasan na sve strane svijeta budući da je gradina u potpunosti na samom vrhu brda koje je nalik na prgu. Isplatila sa svaka kaplja znoja i svaki dahtaj.

Na povratku kući još jedna nagrada, kremšnite u Samoboru.

Ali, nije to sve, na povratku u naše krajeve završila sam na fešti jer je prijateljica Vesna slavila rođendan. Pjesma i ples za sam kraj dana.

Babićka