Julijske Alpe - Bohinjske gore

U petak poslijepodne smo se nas desetoro zaputili u Julijske Alpe. Put nas je vodio do Ukanca, točnije Koče na Savici koja je bila polazna točka za uspon na Bohinjske gore. Osim 33 °C u hladu i sunca koje nas je pržilo cijelim putem ostalo je bilo u redu. Za sat vremena smo prošli granicu, ubrzo i Ptuj, te smo kod Slovenske Bistrice već bili na autocesti u smjeru Ljubljane. Vozili smo se do Lesca po autocesti i dalje kroz Bled i Bohinj do Ukanca. Bio je to moj prvi susret s tim dijelom Slovenije i prekrasnim jezerima iz kojih se uzdižu gotovo okomite stijene. Automobile smo ostavili na parkiralištu kod Koče na Savici (651 m) i smjestili se u kućici s 15-ak skupnih ležajeva. Noćenje nas je koštalo 9 €. Nas je bilo deset, a kasnije je došlo još dvoje Slovenaca. Sjedili smo ispred Koče, pili bambus i crno vino, a nakon što se smračilo obavili higijenske potrebe i otišli na spavanje. Ustali smo oko 5 h, doručkovali iz ruksaka, i bez toplih napitaka krenuli u 6 h, jer se Koča otvara tek sat vremena kasnije.

Vrijeme je bilo malo oblačno, gotovo bez vjetra. Krenuli smo od parkirališta uz rijeku Savicu i nakon par minuta otišli ravno u šumu na mjestu gdje se desno odvaja staza za slap Savica. Nastavili smo prema Domu na Komni kroz šumu. Staza je bila dosadna, krivudala lijevo desno, a zabavljali smo se brojeći serpentine, od kojih je svaka označena brojem, a ukupno ih je 48. Pore na koži su nam se širom otvorile, znojili smo se, bilo je sparno i bez daška vjetra. Dok su se zrake sunca probijale kroz šumu, raspoloženje je raslo što smo se više približavali 48. serpentini. Tamo smo se malo odmorili i nastavili se dalje uspinjati blago položenom stazom. Sparina je popustila, sunce je već bilo visoko, a jedine atrakcije uz stazu bile su mala špilja i zagrađeni ponor. Desetak minuta prije Doma na Komni došli smo na raskrižje gdje se desno skreće za Crno jezero (nastavili smo lijevo). Dva i pol sata trebalo nam je do Doma na Komni (1520 m).

Lijepo vrijeme i prekrasni vidici dodatno su podigli moju motivaciju (prve Alpe i dvotisućnjaci). Gore smo ostali gotovo jedan sat. Pošto smo si pojeli i osvježili krenuli smo dalje. Potražili smo oznake na zidu kuće i skrenuli lijevo prema Pl. Govnjač i Vogelu. Nakon par koraka odvaja se staza za Govnjač. Nakon početnog strmog silaska lagano smo se uspeli i preko ograde za pašu stigli na Planinu Govnjač (1475 m). Trebalo nam je oko pola sata od Komne. Na Govnjaču se nalaze ruševine vojnih objekata Austro-Ugarske vojske iz Prvoga svjetskog rata. Mnoštvo staza i putova na sve strane zahtijevalo je dodatan oprez. S manjim poteškoćama pronašli smo put za Mahavšček i krenuli dalje. Staza se strmo uspinje na plato iznad Komna, zatim smo preko sedla došli na prekrasnu livadu na čijem smo kraju skrenuli desno. Ubrzo smo ugledali poveće snežišče gdje smo uživali u malim zimskim radostima (grudanje, slaganje snjegovića, osvježenje). Taj snijeg kao da nam je dao elana pa smo ubrzo stigli do mjesta gdje se lijevo odvaja staza za Kuk. Nedugo zatim našli se na grebenu Ksera. Trebalo nam je nešto više od dva sata od Komne. Tamo smo napravili pauzu za ručak. Sjedili smo u travi okruženi alpskim cvijećem i gledali dolinu Soče pod nama. Prekrasni vidici posvuda. Oblaci su zaklanjali sunce, a vjetrić nas je hladio.

Nakon okrijepe krenuli smo uskim, oštrim grebenom prema Kuku. Put nas je nakon kratkog uspona doveo na Vrh Planja (1971 m) s kojeg se pokazao Kuk u punoj ljepoti ravno ispred nas. S vrha smo se spustili gotovo 100-ak metara na sedlo Planja (1874 m). Na sedlo s lijeve strane dolazi neoznačena staza s Govnjače. Na redu je bio strmi uspon sjeverozapadnom stranom Kuka do vrha. Pola sata hoda po mješavini stijena, kamenja i sipara stupili smo na Tolminski Kuk (2085 m). Gore smo se zadržali više od sat vremena, jer su vremenski uvjeti to dozvolili. Društvo mi je pripremilo prigodno krštenje povodom osvajanja mog prvog dvotisućnjaka. Dobio sam zamkom po guzici. Poslikali smo se u raznim kombinacijama i upisali u knjigu, te nastavili dalje prema Škrbini.

Putem smo prošli pokraj Zelenog vrha, Podrte gore i stigli na Škrbinsko sedlo odakle se otvorio pogled na Bohinjsko jezero. Stavili smo kacige i rukavice, te se uputili na vrh sajlama osiguranim putem. Put je vrlo atraktivan i traje 20-ak minuta. Nakon sajli slijedi strmi uspon stazom do samog vrha (2054 m). Na vrhu smo se kratko zadržali jer se sve više oblačilo, čak se i pokoji prasak groma čuo u daljini. Nadao sam se da neće padati kiša pošto je trebalo sići do prenoćišta kroz sipar, a ja sam bio u niskim cipelama. Niske cipele dobro dišu i lagane su, pa ih koristim za ljetne ture. Spust je bio težak, zaostao sam kontrolirajući svaki korak i pazeći da ne nabijam koljena. Nakon pola sata mučenja došli smo na položeniji teren i nastavili prema Koči na Razor planini. Još nešto više od sat vremena je prošlo prije nego što smo stigli  do Koče na Razor planini (1300 m). Kiša ipak nije padala. Brzo smo bacili ruksake i posjedali na stolove ispred kuće. Toga dana smo bili na nogama punih 12 h. Okrijepio sam se gobovom juhom i čajem. Kasnije smo sjedili, pričali, a nakon što je pao mrak obavili higijenske potrebe i otišli na zasluženi odmor.

U noći me probudio jaki vjetar. Došao sam do prozora i vidio da je nebo vedro. Probudili smo se oko 5 h, vjetar je i dalje puhao, ali nije padalo. Spustili smo se dolje i doručkovali. Domaćini su također bili budni i spremni da udovolje svim našim željama. Oko 6 h smo krenuli put Vogla. Vrijeme je bilo oblačno, vjetrovito. Svi smo imali vjetrovke koje smo nakon pola sata uspona skinuli. Putem mi je bilo zanimljivo vidjeti divokozu na rubu jedne litice. Blago smo se uspinjali kroz klekovinu. Svako malo pogledavao sam na jug odakle su pristizali crni oblaci velikom brzinom. Svima je bilo jasno da je pitanje vremena kad će nas poklopiti.

Nedostajalo nam je oko 45 min do Vogela kad je došao oblak, vidljivost se smanjila na minimum, kiša zapljuštala, a gromovi zapucali. Vratili smo se natrag do špilje koju smo ugledali dok smo se uspinjali. Dok je postalo jasno da će nas uloviti nevrijeme, jednim okom smo gledali stazu, a drugim tražili moguće sklonište. Naše sklonište bila je mala špilja u stijeni, čiji je ulaz bio podignut 1 m od tla. Bilo nas je četvero. Sjedili smo, gledali kišu i igru oblaka. Došao nas je pozdraviti crni daždevnjak. Atmosfera je bila dobra unatoč svemu. Nakon 20-ak minuta pošto se vidljivost popravila, a kiša oslabila odlučujemo se krenuti dalje, preko Vogla do žičare.

Uspon na Vogel nije bio toliko zahtjevan koliko nam je smetao na momente jak vjetar koji je nosio kišu u oči. Osim toga staza ide točno po grebenu pa smo cijelo vrijeme bili izloženi vjetru koji nas je nemilosrdno šibao. Svako malo oblaci bi razmaknuli i otvorili lijepe vidike na sve strane. Na vrhu slikanje za uspomenu i silazak prema Ski-hotelu i žičari. Putem se odlučujemo za spuštanje na Planinu Zadnji Vogel, umjesto da držimo visinu i obilazimo Orlovu glavu, jer su oblaci smanjivali vidljivost na minimum. Kiša je povremeno sipila i nismo previše marili za nju. Vjetar je popustio jer smo sad prošli greben i spustili se u zavjetrinu. Nakon sat vremena hoda došli smo u Žagarjev graben i prolazili lijepom dolinom. Vrhovi su i dalje bili u oblacima.

Prošli smo pored krava koje su slobodno pasle i došli do sirane. Imali smo nekoliko opcija. Ići do žičare ili se spustiti makadamskom cestom do Ukanca. Odlučujemo se pitati u sirani koliko traje spust cestom do podnožja žičare. Rekli su nam sat vremena. To se kasnije pokazalo kao najveća pogreška cijelog izleta. Naime, spust cestom je strm, dugačak, izuzetno težak. A do podnožja su bila potrebna dva sata hoda! Kao da to nije bilo dovoljno već nas je cijeli putem prao izuzetno jaki pljusak. Pazio sam na svaki korak i polako se spuštao. Bilo je naporno. Dosadno. Mislio da nema kraja. Bio sam gladan. Cipele su mi odavno promočile, ali nije mi bilo hladno.

Kad smo napokon stigli do podnožja žičare odlučujemo se za predah. Otišli smo do kampa Zlatorog gdje smo sjeli i naručili piće. Pojeo sam kekse i popio čaj. To je bilo dovoljno da izdržim do Koče pri Savici. Od automobila i toplog obroka nas je djelilo još 5 km. Nije nam se hodalo po cesti. Odlučujemo potražiti autobus za koji smo čuli da vozi. Bila je nedjelja i nije vozio taj dan. Zaputili smo se pješice u smjeru slapa Savica po pješačkoj stazi kroz šumu. Malo više od pola sata i napokon smo stigli. Svima je laknulo. Presvukli smo se, obavili ručak i odmorili. Bili smo zadovoljni što je sve prošlo u redu. Kiša je i dalje lijevala. Čekali smo da nam se pridruži ostatak ekipe od koje smo se razdvojili kad smo odlučili potražiti zaklon u špilji. Kasnije smo saznali da su se oni vratili do Koče na Razoru, zaobišli Vogel i nekim drugim stazama došli do žičare i Ukanca. Pozdravili smo ostatak društva i otišli kući.

Calendula Officinalis

Slike s izleta:
http://picasaweb.google.com/cal3ndula/161872010JulijskeAlpeBohinjskeGore#