Bugarska i Grčka

KOD ZEUSA U GOSTIMA

U Bugarskoj smo. Dan se budi podno planine Pirin, a mi napuštamo hotel “Katarina” smješten u gustoj crnogoričnoj šumi nedaleko grada Bansko. Opet kiši. Mi onako polusneni tovarimo svoju prtljagu u autobus, dobivamo lunch-pakete i bye-bye Katarina i tvoja nezaboravna juha od krastavaca.

Dok nas autobus vozi via Grčka prebirem po mislima. Danas je 27.6., srijeda, zar već? Prošli petak kada smo krenuli na put i daleko i blizu mi se čini, a u međuvremenu toliko toga se dogodilo. Tek prešli Zagreb i puče guma. Vozači su taj problem brzo riješili pa slijedi noćna vožnja do Borovetsa u Bugarskoj. Iskrcavamo se iz autobusa, ruksak na rame i gondolom se uspinjemo na planinu Rila. Dalje pješice do pl. doma Musala s namjerom ispenjati vrh Balkana Musalu, ali počinje kiša i grmljavina pa smo se moramo istim putem vratiti nazad.

Drugi dan – sunce. Svi voljni planinarenja podijeljeni u grupe “A” ili “B” ispenjaše bajkovitu Maljovicu 2729 m n/v. Treći dan je trebao biti turistički dan, no vrijeme se donekle popravilo pa se ponovno dijelimo u grupu “A” tj. Musalovci koji žele ispenjati Musalu i grupa “B” koja pod vodstvom Vencea razgledava Sofiju. Nalazim se u grupi “A” i nas petnaestero pod Jovanovim vodstvom, stampedom, pravac Musala 2925 m n/v. Ispenjali smo ga! Vraćamo se istim putem i istim tempom. Poslije podne svi zajedno divili smo se prelijepom Rilskom Manastiru. Slijedeći dan Pirin planina i Vihren vrh. Pokušala sam i taj vrh ispenjati, krenula no odustala. Nije išlo, Musala me ubila, no zato sam imala dovoljno snage za isprobavanje delicija u obližnjem planinarskom domu. Naredni dan opet lije kiša pa otpade Položen na Pirinu. Uskotračnom prugom, mali ćiro odveze nas u nepoznato. Obišli smo neko malo selo na Pirinu kojem zaboravih ime, ali zato nikada okus baklave koju sam tamo degustirala.

U popodnevnim satima doveze nas autobus u Grčku, na parkiralištu u mjestu Prioni na 1100 m n/v odakle  gotovo svi krenusmo na Olimp. Vrijeme je toplo bez padalina, a staza široka, dobro utabana, šetnica rekli bismo, no strma. Primijetila sam da je sve oko nas bjelogorica i pomislim u sebi “da, a onda bjelogorica se miješa sa crnogoricom, pa crnogorica, pa makija, pa tek onda kamen…biti će penjanja”. Penjemo se i penjemo, prođe jedan sat pa drugi, magla je sve gušća, a nama se sve manje priča, sve manje fotka. Vidici se zatvaraju. Magla je već toliko gusta da smo od nje vlažni, a i polako počinje rominjati kišica. Ne  skida mi se ruksak da bih izvadila kabanicu, toplo je i nastavljam dalje. Valjda će se i taj dom ukazati. Tri i pol sata su prošla do ukazanja doma “Balkon” sklonište “A” na 2100 m n/v na Olimpu. Iza nas je tisuću metara uspona po strmoj stazi, a to mi je izgledalo kao da tri i pol sata uspinjanja stepenicama na viiisoookuu zgradu. Ispred doma dočekali nas planinski psi, pokisli kao i mi. Tada nisam mislila na sutra, a želja za uspon na vrh Olimpa u meni je zamrla. Samo da se presvučem, utoplim, nešto pojedem i krevet. Ulazim u dom, a u njemu graja. Ovđe stavi ruksak, ovđe su papuče, ovđe se presvuci, ovđe kamin i vatrica, a zatim večera i zauzimanje kreveta na skupnom spavališću. Tko hoće tuš ima, voda ledena… Ja – ne, hvala. Nekima od nas ovo je prvo skupno spavališće i to na krevetima na kat. Legnem. Smijeh, dobacivanja i tko to nije probao ne zna što je propustio. Stavljam čepiće u uši…

Jutro je. Na nebu zvijezde. Vedro je znači… Ljudi pa mi idemo na Mitikas! Kad smo došli u dom rekli su nam da petnaest dana zbog lošeg vremena nitko nije ispenjao Mitikas. Kako sada izgleda Zeus će nam dozvoliti da mu dođemo u goste. Nakon doručka okupljanje ispred doma s kojeg puca pogled na Egejsko more. Sunce izlazi. Pogled je nezaboravan. Sedam je sati i mi krećemo dobro markiranom stazom koja je većim djelom strma, kamenita na vrh Skala 2911 m n/v . Devet je sati kada sam stigla. S njega pogled na jednu stranu privlači taman i strm izgledom prijeteći Mitikas, a na drugu stranu Skolio, koji sa svojim blagim linijama odmor je za oči. Iza nas je vijugava, strma staza kojom smo upravo došli. Sa Skale trebalo bi se vidjeti i Egejsko more, no vrijeme se mijenja, a nadolazeći oblak zaklanja pogled i sunce. Jovan izdaje zapovijed…oni koji žele na Mitikas ovđe ostavljaju štapove i odmah je pokret. Nisam imala vremena za razmišljanje. Sad kada sam već ovđe, a Mitikas mi je želja i osjećam se dobro, idem. Stavljam na glavu kacigu po prvi puta u svojoj “planinarskoj karijeri” ako zanemarim vježbu absajlanja na Kalniku, i pokret kroz kuloar. Prvo spuštanje dugim procjepom, a onda uspon. Na pojedinim dijelovima i četveronoške. Na jednom mjestu staza je osigurana sajlom. Dobro je markirana no kamen pod nogama je krušljiv pa je potrebna potpuna koncentracija za siguran uspon. U 10,10 sati eto nas na Mitikasu 2917 m n/v. Zeus nam je dozvolio da mu dođemo u goste.  Iz BILA, Mitikas su ispenjali uz Hansa koji je ovđe drugi puta nakon 38 godina, Ivana, Mladen, Tihomir, Zoran, Romina, Sanja, Tihomir, Miljenko, Ružica i ja, Saša iz Čakovca, Miroslav, Kristina, Tomislav iz Varaždina i Nenad iz Đurđevca.

Fotkamo se kako to priliči uz naše zastave i obilježja koja se nalaze na samom vrhu. Magla je sve gušća i zatvara nam pogled na Egejsko more koje se ne vidi. Vide se sure stijene vrhova okolnih planina. U oblacima smo,  ushićeni, kao da je sve ovo san oko nas kojemu ubrzo dolazi kraj jer je valjalo poć. Vrijeme se kvari, oblak s Egejskog mora sve nam je bliže, a na ovom mjestu ne smijemo dočekati kišu, a pogotovo ne grmljavinu. Na to nas upozoravaju mnoge pločice s imenima poginulih planinara na ovoj planini. Ona je rezervirana za bogove, a ne za smrtnike kao što smo mi. Silazimo istim putem. Ne jednom, uvjerila sam se da je silazak zahtjevniji od uspona, tako je bilo i ovaj puta. Vrlo je strmo, a kamen malo po malo odlomi se što pod rukama što pod nogama. Jovan ponovno nas poziva na maksimalan oprez, i kaže mi: “Nema fotkanja! Đe ja nogom tu  i ti. Držite veći razmak.” Pri spustu s jedne gotovo okomite i glatke litice sjedne i čeka dok se svi ne spuste. Čujem kako govori onako za sebe: “Eee, trebali smo krenuti u 4 u jutro i ovo bi izbjegli. To “ovo” ispod, ispred nas (kako gledaš)  je bijelo sivi oblak koji nam se približava. No, i ovaj puta smo imali sreće. Spustili smo se na Skalu oko 11,20 sat. Počela je kiša i za Skolio više nije bilo vremena. Kabanica i povratak do doma gdje pokupismo sve stvari, pozdravismo se sa domaćinima…

I dalje kiši, a mi se istom stazom spuštamo s Olimpa. U djelu staze gdje je bjelogorica ugledamo čovjeka kako ispred nas hodajući hramlje. Pogledam malo bolje, a to Trajče. U očima, na licu vidiš bol, a on ide i prozbori: “Stari problem s nogom…ne, ne možeš mi pomoći samo idi”. S njim je Hans. Kroz glavu mi prođe kako je imao želju razapeti svoju makedonsku zastavu na vrhu Mitikasa. Nastavljamo dalje spuštajući se s Trajčetom u mislima pa tu i tamo prokomentiramo sa zebnjom. Kako će on ovo svladati? Oko 16 sati dolazimo na parkiralište Prioni odakle je ova avantura jučer i krenula. Dečki su pribavili nosila i krenuli su po Trajčeta. Kroz sat vremena svi radosni s njim u nosiljci vratili se i krećemo dalje.

To “dalje” je Paralija, turistički grad na Egejskom moru koje nije lijepo kao naše, ali morska voda izvukla je bol iz naših bolnih udova. Potom obilazimo manastire Meteora, izgrađenih na visokim kamenim liticama koji poput stupova strše u nebo. Ne znaš da li se diviti više umjetniku prirodi ili snazi čovjeka koji ih izgradi.

Dalje nastavljamo preko Albanije u Crnu Goru gdje noćimo u mjestu Pitomine u Jovanovoj planinarskoj kući “Neviđen’o”. Tu smo bili i prošle godine kad smo se skitali po Durmitoru. U jutro krenusmo kući, ali ne preko Jajca, već na Neum pa autocestom i iz pola noći eto nas u Koprivnici.

Tekst: Ružica Nestić

Fotografije: Natalija Koren, Marko Posavec